Članovi obitelji Hrženjak kroz vrata ujutro više i ne proviruju a da ne uzmu kantu vode i zaliju fasadu pokraj ulaza u kuću jer od nesnosnog smrada fekalija ionako teško mogu živjeti. Pomislio bi čovjek da žive u nekom zabačenom selu bez komunalija, a ne u srcu Zagreba i urbanoj Tkalči. Oni već deset godina vode “bitku” s vandalima koji obavljaju nuždu ispred njihovih vrata, šaraju i uriniraju po fasadi i buče do dugo u noć. Nerijetko se pod njihovim prozorom i “dila” droga, kažu, često se čuje rečenica “tri grama – 500 eura”. Žalili su se zbog toga policiji, gradskim službama, ministarstvima, ali svi “lopticu” odgovornosti prebacuju na nekog drugog.
Kuća sagrađena 1850. godine
– Jedan zid već se gotovo raspada od mokraće, kao da je ovo javni WC, a ne kuća. Kad sam policiji prijavila dilanje droge, policajac mi je samo rekao da ne izlazim iz kuće. Kao da je to rješenje – ogorčena je Dolores Hrženjak. Najviše joj smeta buka koja, kaže, dopire s terase noćnog kluba u blizini. Noćima ne spava pa joj, kemoterapija na koju ide, još teže pada. Na glasnu glazbu, vrištanje i deranje žalili su se i ostali susjedi, ali gradske su službe poručile da se sporni klub nije ogriješio ni o jedan zakon. Obitelj Hrženjak sumnja da im probleme stvaraju upravo gosti tog lokala, ali policija dosad nikoga nije prekršajno kaznila. Zašaranu fasadu u godini obitelj Hrženjak boji i šest-sedam puta, a za svako bojenje izdvaja novac iz svog džepa.
– Nemojte me niti pitati koliko smo novca na to potrošili dosad. Za kantu boje izdvajam i po 1300 kuna jer od grada moram tražiti posebnu dozvolu za nijansu, a gdje su još troškovi majstora – objašnjava stanovnik Tkalčićeve ulice.
Zaštićeno kulturno dobro
Naime, njegova je obiteljska kuća sagrađena još 1850. te je zaštićena kao kulturno dobro pa za bilo kakvu promjenu mora tražiti dozvolu Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode. Oni su od zagrebačke policije prije godinu dana zatražili poduzimanje mjera zaštite kako bi se spriječilo oštećivanje kulturnog dobra. Međutim, grad i dalje ne sudjeluje ni u kakvim troškovima.
– Kad se brat ženio, dežurali smo dan i noć deset dana prije da ne bi zašarali fasadu, a ovu Novu godinu dočekali smo brišući pod jer je netko urinirao ispred vrata pa je mokraća curila unutra – s nelagodom se prisjeća Viktor Hrženjak.
Hm, ovo je stvarnost ljudi koji žive blizu izvora "zarade". Meni je prekoputa narkić - parkić i slična je situacija. Kad sam nako sto poziva metiljavim organima reda, sam uzeo red u svoje ruke i sprašio par šamarčina i vrtnjaka debosima i napušencima, uz dernjavu na lokalnog kvartovskog cipelića, - svi su bili iznenadjeni i uvredjeni, da je jedan ugledan građanim poput mene poludio totalno. Ali sada kad sam "lud", - imam mir i boli me đoka za status u ovoj banana državi u kojoj svako radi što želi.