Tko riješi parkiranje u gradu, taj je legenda!

On je kazališni redatelj, scenograf, dramski pedagog, radi dokumentarne filmove, piše poeziju, pušta glazbu u klubovima, sudjeluje u pub kvizovima, na šahovskim turnirima, a jako ga zanima i astronomija.

Bez rokovnika, kaže, ne funkcionira. Da ga policija iz nekog razloga zaustavi i pita gdje je bio, primjerice, 12. srpnja 2001. godine, on bi im znao reći jer je posljednjih 17 godina smjestio u rokovnike.

Tu je odgovornost i pedantnost, ističe, naslijedio od mame medicinske sestre i oca profesionalnog sportaša. Najpoznatiji kao redatelj i DJ, Mario Kovač rođen je u naselju Vukomerec, gdje je i odrastao pa ga za to naselje vežu posebne uspomene.

::Zašto smo se našli u kinu Grič? Je li to najbolje mjesto u gradu?
Ovdje najčešće dolazim jer nema lažnog glamura i blještavila. Jednostavno je i opušteno, a i kada dođem sam, sjednem pokraj prozora, pijem kavu i promatram prolaznike. Podsjeća me na londonski Soho. Osim toga, volim otići i u Booksu ili kino Europu. A od dijelova grada volim taj dio gdje sam odrastao – Peščenicu, Žitnjak, Kozari bok pa onda male šumovite oaze Dubravkin put i Krležin gvozd te Savski nasip. No, zasmetala mi je pretjerana urbanizacija pa sam se maknuo. Prije sedam godina preselio sam se u Vugrovec Donji.

Smeta mi ta instant-ponuda svega i svačega, ali pokušavam ne biti isključiv jer su današnjim generacijama svi ti trgovački centri fora. Meni je bilo ljepše kada su na Žitnjaku bile livade i kukuruzišta.

::Je li Zagreb metropola?

Rekao bih da je metropola u nastajanju. Fali nam samouvjerene drskosti i kronično nam nedostaje slobodniji, otvoreniji i kvalitetniji noćni život u centru grada.
Neugodno mi je kada mi dođu frendovi iz Berlina, Barcelone ili Rima i ja ih nemam tijekom tjedna kamo izvesti van. U 1 sat iza ponoći u centru grada možeš samo pojesti ćevape ili pomfrit. Ništa više. S jedne strane imamo dosta kvalitetnih mjesta, ali je problem što je većina njih smještena u stambenim objektima gdje su ljudi koji bi htjeli živjeti u centru grada, ali da imaju mir i tišinu, što je jednostavno neizvedivo.

Prečesto mi se dogodilo da puštam negdje glazbu i policija u 2 sata iza ponoći isprazni klub jer ih je netko od susjeda zvao. A znam da ne prelazim preko dopuštenih 90 decibela. U Berlinu, primjerice, policija dođe u klub i prvo izmjeri buku i, ako ona prelazi granice dopuštenoga, zatvori ga. Ubijamo noćni život. Nije ni čudno da smo prema jednom istraživanju druga najdosadnija metropola nakon Bruxellesa.

::Stalno ste u pokretu zbog posla i obveza, koliko vam vremena oduzima promet i parking?
Mnogo. Neću otkriti toplu vodu ako kažem da je parking rak-rana ovoga grada. Tko riješi taj problem, sigurno će postati legenda. Vozim i po tri do četiri kruga dok ne ulovim nekoga da slučajno izlazi pa da uhvatim mjesto. A i onda sam ograničen na svega dva sata. To mi je nelogično jer ako netko ide u kino, kazalište ili na ručak, zadržat će se dulje od dva sata.

Kada se uoči Božića postave šatori na Trgu bana Jelačića, ne dolazim u taj dio grada jer Trg se tada pretvara u sajmište

::Kako vam se sviđa nova Mesnička ulica?
Čini mi se da se o mnogim stvarima tu nije baš logično razmišljalo. A najviše mi smeta ta samovolja vlasti koja građane ništa ne pita nego radi po svome. Mislim da je za tako prometnu ulicu, koja je na uzbrdici, opasno da nema nogostupa i pješačkog prijelaza.

::Bliži se blagdansko vrijeme. Što mislite o šatorima na Trgu bana Jelačića?
U tom dijelu godine uopće ne dolazim u centar. Trg bana Jelačića se tada pretvara u sajmište. Razumijem da postoji potreba za takvom vrstom zabave, ali ne u samome centru grada. Božić je, nažalost, postao dio agresivne kampanje, jedan medijski trik, koji zamotamo u crvenu mašnicu i prodajemo.

::Ima li Zagreb dobru kulturnu ponudu?
Može i mora bolje. Grad ima određenu kritičnu masu kvalitetnih umjetnika na svim poljima. Možda mogu reći da je čak došlo do inflacije, a za sve te mlade umjetnike nema posla pa neki idu izvan države. Imamo odličnih muzeja i kazališta, ali nedovoljno koristimo svoje umjetničke potencijale.

::Koliko se grad promijenio u odnosu na razdoblje vašeg djetinjstva?

Meni je prije bilo bolje, vjerojatno zato što sam bio mlađi. Zagreb danas gledam kao mjesto gdje će odrastati moja kći. Djeca sada imaju više mogućnosti i veću ponudu različitih aktivnosti. Žao mi je, na primjer, što je grad izgubio one kvartovske priče. Bilo mi je nevjerojatno lani kada sam vodio radionicu s desetogodišnjim klincima iz Dubrave i kada sam doznao da se od njih 12, čak deset nikada nije popelo na stablo.

Najviše mi smeta ta samovolja vlasti koja građane ništa ne pita nego radi po svome

Tako je to kada je djeci danas sve dostupnije, pa, što bi se reklo, od šume ne vide stablo. Moram priznati da mi se grad smanjio i smanjenjem cijena taksija.
Nama je taksi bio luksuz. Moralo se skupiti nas četvero-petero da ga platimo. A danas svi kažu: “Neka, pusti, ja ću dati 20 kuna za vožnju.” Grad mi je izgledao veći, pa kada bih iz Vukomerca išao na bazen Mladost, to mi je bila avantura. Ono, promijeniš tri tramvaja, dva busa, putuješ, uživaš, promatraš... to se izgubilo.

::Što je, po vama, zaštitni znak Zagreba?

Za mene je to Kožarićevo “Prizemljeno Sunce”. Volim se frendovima iz drugih država pohvaliti i Gornjim gradom, uspinjačom i Tehničkim muzejem. To mi je najdraže. A one koji vole sport, obvezno odvedem na stadion Kranjčevićeva jer navijam za klub Zagreb. Taj je stadion još uvijek dovoljno malen, topao i obiteljski... ima svoj zagrebački šarm.