Svake godine isto, iako smo navikli šaliti se, više nije ni toliko smiješno. Podsjećam, u Zagrebu je prošlog ljeta svoju ljetnu destinaciju pronašlo 250.000 stranaca, prema nekim izvorima dvostruko više nego početkom desetljeća.
Pravo je zadovoljstvo bilo prolaziti gradom, od svih se jezika ponajmanje čuo hrvatski. Zagreb je doista bio metropola u svakom smislu te riječi. No naučili, čini se, nismo ništa. Odnosno oni koji sjede u gradskom poglavarstvu i Zagrebačkom holdingu. Nije da događaja fali, moglo bi se možda prigovoriti njihovoj originalnosti. Međutim, kako na te događaje doći ako su glavne gradske prometnice razrovane? Prošla su vremena kada je Zagreb cijelog ljeta bio prazan, a svi turisti, gotovo svi oni zagrebački, na moru. Metropola je sada jednim ljetnim dijelom ponešto praznija, ostatak ljeta puna je života. Što zbog tog povećanog priljeva turista, što, nažalost, zbog krize koja prosječnom građaninu ne dopušta pokoji dan na moru.
Ljeto, znači, više nije najpogodniji period u godini kada se kopati po gradu može bez posljedica za općeniti život. Ali nitko za to ne mari. Prvi topliji dani donijeli su gotovo stalne privremene regulacije prometa, zaobilaske gradilišta na glavnim gradskim prometnicama. Pješačke zone ne samo da se ne proširuju nego se za njih sve manje i mari. A tendencija je u europskim gradovima suprotna – promet se nastoji gotovo potpuno izbiti iz središta grada. Po svemu sudeći, ovaj grad strancima ipak nepoznat, jednom kada se potpuno otkrije, prestat će biti zanimljiv.
Tko se želi vratiti tamo gdje se do najzanimljivijih lokacija jedva dolazi, a jedini je vidljiv prometni napredak to što se, eto, više ne vozikamo po glavnom gradskom trgu? Ostalo se ne mijenja, pogotovo sadržaj sive tvari u glavama gradskih otaca. Jedino što nitko do sada nije otkrio jest na koji se način motivira taj sadržaj. Pogotovo kako ga treba motivirati tako da se konačno usmjeri na dobrobit građana koji bi rado vidjeli malo više zelenih površina, škola, vrtića, a malo manje betona i zgrada.
Gunđanje.