Sitna žena s naporom je preskočila ogradu zaključanu lokotom te iz bunara na susjednoj terasi, stišćući zube i trpeći nesnosne bolove, izvlačila kantu za kantom vode istovremeno se zabrinuto osvrćući oko sebe.
– Voda i bunari su oduvijek bili javni. No svejedno ima onih koji su je spremni zaključati, okovati... – kaže Ana Derežić te dodaje da joj voda treba da bi zalila zahod u malom stanu na katu koji dijeli s dvoje djece, Marijom (14) i Josipom (12). U stanu, inače iznajmljenom, već šest tjedana žive bez struje i vode, koje im je isključio vlasnik jer mu Ana duguje za stanarinu koju više ne može plaćati. Na taj je način želi prisiliti da napusti stan.
– Da imam novca, platila bih mu, a da imam kamo, ma odavno bih otišla. No, moj je jedini izbor klupa u parku – kaže nam očajna Ana kršeći ruke koje joj se nekontrolirano tresu.
Tanka poput pruta
U Ani, ženi od nepunih pedesetak kilograma, malo će tko prepoznati hrabru ženu koja je prije nekoliko godina, upravo Večernjem listu, prokazala najveću manipulaciju u socijalnoj skrbi, pljačku, zlostavljanje i zanemarivanje u kući za žrtve obiteljskog nasilja Rovinjsko sunce. Napisi Večernjakova novinara pokrenuli su institucije, a voditeljica kuće Nevenka Mesić osuđena je na zatvorsku kaznu.
– Nisam mogla trpjeti to što je ona tada radila ženama i djeci, a istovremeno sebi gomilala. Progovorila sam tada, i da se ponovno sretnem s takvim ljudima, ponovno bih glasno rekla sve o nepravdi. I danas, iako nema Nevenke Mesić, ni ja ni djeca ne živimo ništa bolje. Moje je zdravlje nakon godina maltretiranja, seljakanja i zlostavljanja na izmaku. Nemam što izgubiti dok se borim da moja djeca i ja preživimo – kazuje nam Ana dok joj se oči pune suzama.
Život u batinama i suzama
U stanu u kojem već šest tjedana ne gori svjetlo, a svojoj djeci Ana kuha na plin, a vodu za piće – unatoč lošem zdravlju – donosi s javne pumpe na tržnici, sve je uredno i pospremljeno. Trošan namještaj prekriven je čistim prekrivačima, a ono malo stvarčica i odjeće koju Ana i djeca imaju uredno su posloženi.
Njezin je životni put, koji nam je satima opisivala, posut prijevarama i tragedijama. Iz prvog braka ima dva odrasla sina koji ne mogu uzdržavati majku i polubraću jer su i sami na pragu života i bez posla. Mariju i Josipa Ana je dobila iz izvanbračne zajednice s Borisom Kordićem, s kojim je godinama živjela na Rabu. No on se, kaže Ana, ni o njoj ni o djeci ne brine niti plaća alimentaciju. Imovina mu se ne može ovršiti jer ju je, a riječ je o ribarskom brodu, prikazao kao sredstvo za rad.
–Godine prolaze, a djeca i ja bez krova smo i gladni. Znam da u Rovinju ima barem dvadesetak stanova u koje bi nas mogli smjestiti da to žele. No, ja ne mogu do gradonačelnika, a pročelnica u gradu mi je rekla da se vratim u Bosnu – odakle sam otišla osamdesetih – te ondje potražim pomoć. Zašto, pitam ja javno, zašto? Pa ja sam hrvatska državljanka i moja djeca također! Zašto bih i kako tražili pomoć od druge države – očajna je Ana.
– Svi su oni, smatram, odgovorni. I predsjednik države, i premijerka, i ministri socijale, i pravosuđa, svi koji puštaju da se ovrha rasteže, i župan, i gradonačelnik!
Desetke sam puta odlazila u grad, pisala, molila pomoć... No sve što sam od njih dobila tek su privremena rješenja, kaže Ana te napominje da više nije sposobna raditi jer su joj ruke onemoćale od reumatske groznice.
Pročelnik za društvene djelatnosti u Rovinju Dragan Poropat, uime odsutnog gradonačelnika Giovannija Sponzze, rekao nam je da su upoznati s Aninom situacijom i problemima s ostvarivanjem prava koja joj pripadaju, no i objasnio kako Grad i socijalna služba čine sve što je u njihovoj nadležnosti .
– Gospođa dobiva pomoć od 775 kuna za stanarinu te 300 kuna za sebe. Djeca dobivaju besplatne knjige i ručak u školi. Do sada je jednom dobila pomoć u hrani i jednom 1000 kuna. Stambeno rješenje za Anu i njezinu djecu, na žalost, ne možemo riješiti jer Rovinj nema takvih nekretnina. Na žalost, ima sve više ljudi koji traže ovakav oblik pomoći – kaže Poropat
..evo Marko ja se s tobom slažem u potpunosti...