Od 163 sportskih borilišta u gradu, “upravitelja” trenutačno nema tek njih 12. Ili, u prijevodu, tek tucet ih je posve slobodno za korištenje jer gotovo sva zagrebačka igrališta imaju zakupca koji ima pravo određivati koliko i na koji način će se sportom baviti stanovnici određenog kvarta, oni koji su svojim prirezom gradnju samog igrališta financirali.
18 sudskih sporova
Pomalo suluda situacija otkrila se nakon što su se stanovnici Maksimira pobunili protiv davanja u zakup košarkaškog igrališta na Barutanskom bregu početkom mjeseca, nakon čega je i skupštinski zastupnik Tomislav Tomašević iz Zagreb je naš predložio tematsku sjednicu Odbora za kontrolu, na kojem je izglasano kako će se maksimirsko igralište ipak vratiti građanima. Odnosno, zastupnici su izglasali da se poništi zaključak o davanju u zakup Barutanskog brega, a nakon toga zaključili i kako se čitava odluka kojom se igrališta daju u zakup mora mijenjati.
– Gradskom uredu za sport dano je 45 dana da predloži izmjenu Odluke o načinu upravljanja i korištenju sportskih građevina u vlasništvu Zagreba – objasnio je Tomislav Tomašević pa dodao kako je upravo tim dokumentom propisano da se sva gradska igrališta moraju davati u koncesiju. Na taj se način prije desetak godina, kad je takva odluka donesena, pokušalo osigurati da se igrališta redovito održavaju jer upravo je to jedan od glavnih uvjeta za one koji ih žele zakupiti. O njima se moraju brinuti redovito, što danas nije uvijek slučaj. Jedan od primjera za to jest košarkaško igralište na Tuškancu, koje je zakupila Cibona, a ono stoji posve devastirano. Podloga je na dijelovima sasvim uništena, na koševima nema mrežica, pa čak ni obruča, a i čitavo je igralište puno grafita.
– Takvih igrališta ima još. Očito je da zakupci na taj način krše odredbe ugovora s Gradom, ali način na koji bi ih se za to kaznilo ne postoji jer nikakve regulacije nema – upozorava Tomašević koji kaže kako rješenja za održavanje igrališta ima, nema ih potrebe davati u zakup. Briga o njima mogla bi se organizirati, kaže gradski zastupnik, primjerice, kroz mjesnu samoupravu.
– Kad je neko igralište u zakupu, pitanje je koliko je ono uopće dostupno građanima. Jer za igrališta koja su u najmu, zakupac određuje hoće li ih koristiti čitav dan, dio dana, pa čak i o tome hoće li ga dati nekome u podnajam – ističe Tomislav Tomašević, čije je mišljenje podržao i Odbor za kontrolu, u kojem se nalaze svi skupštinski klubovi, a složio se s njim i pročelnik Gradskog ureda za sport. Upravo zato, smatra Tomašević, nema razloga da se nova gradska odluka ne pripremi za već sljedeću sjednicu Skupštine, a tamo i izglasa. U međuvremenu, podaci Grada o stanju sportskih građevina otkrivaju kako je trenutačno u zakupu njih 97, u procesu sklapanja ugovora o koncesiji još je pet, škole upravljaju s deset igrališta, dok se oko 18 sportskih građevina vode sudski sporovi.
– Pet od tih 18 odnosi se na planinarske domove – objašnjavaju iz Grada pa otkrivaju da je riječ o Runolistu, Puntijarki, Grafičaru, Glavici i Risnjaku. Sporovi se vode, između ostalog, i oko teniske dvorane Podsused, sportsko-rekreacijskog centra Folnegovićevo, sportskog aerodroma Lučko te nogometnog igrališta Dubrava, a svi su oni upravo između Grada i zakupca, iako točan razlog sukoba iz gradske uprave nisu specificirali.
Školama ona u dvorištu
Što se tiče igrališta koja su dana u zakup, ne postoji u gradu nijedan kvart bez desetak takvih sporazuma. Dvorane i streljane, primjerice, sve su u zakupu, baš kao i gotovo sva nogometna, rukometna i košarkaška igrališta. U najmu su čak i boćališta, poput onog u Sigetu, a i igrališta za odbojku na pijesku poput onog u Vrapču. Teniski tereni također su uglavnom pod upravljanjem zakupaca, dok su školama pod skrb dana ona igrališta koja se nalaze u njihovim dvorištima. O dijelu sportskih građevina brine i Ustanova za upravljanje sportskim objektima, točnije o njih 28, a riječ je većinom o lokacijama na kojima se sportom bavi profesionalno. Tu spadaju, primjerice, stadion u Kranjčevićevoj, plivalište Mladost, skijalište Sljeme, atletska dvorana na Velesajmu.
POGLEDAJTE Ovako će izgledati rekonstruirani zagrebački rotor
Hm, ovo je totalno ludilo. Igralište meni preko puta, nekad je bilo gradska livada na kojoj smo mi susjedi igrali nogomet, sastajali se, pekli neko meso, kartali belu, sve sami uređivali, kosili, pazili na stvari, drveće, živicu. Skoro idila. Uvijek si nekog tamo mogao naći i zabaviti se. Tada je grad u najboljoj namjeri, želio pomoći nama koji nismo imali novaca za drogu, cigarete i skupa pića u klubovima, pa smo se bavili sportom i malo pijuckali pive i cole. Napravljeno je krasno igralište, novo, sve sjaji, lijep parkić za djecu, sa lijepim igračkama, sve sjaji. E tu onda dolaze na scenu tipovi ljudi koji preuzimaju državnu uređenu imovinu pod svoje. Najprije je očerupana nova ograda i potrgan ostatak koji se nije mogao isčupati. Prolupani drogeraši urlaju i lome sprave do pet ujutro, dok ne odu spavati. Skupi automobili parkirani na travi cijele noći uz zvukove Arkanove žene Cece i ostalih cajki, deru kuruzu cijelu noć i fino iz rukice u rukicu idu eurići, a u kontra smjeru žute, zelene tabletice, uz maricu, naravno. A i šprica ne nedostaje. Policajci prođu zadnji put oko 3 popodne i dodaju gas, kao, ne vide što se događa i sve je u redu. Noću zaobilaze u širokom luku. Epilog: igralište nikome ne služi, totalno devastirano, renovirano je u dvije godine - dva puta. Cijena? Prava sitnica. Par milijunčića, naravno, na naš trošak. Da je bilo u nekom najmu, čovjek bi uzeo dva ćelavca s lancima oko vrata, koji bi malo istamburali takvu ekipu i još bi Grad dobio neku kunu.