Hrvatsko proljeće, smrt Josipa Broza Tita, raspad Jugoslavije, Domovinski rat i rađanje nezavisne hrvatske države... I sve ono između – lude sedamdesete i olovne osamdesete, inflacija, nestašica benzina, Univerzijada, novi val, druženje u Saloonu... Prije šest godina slikar i pisac Antun Mateš u riječi je pretvorio svoja sjećanja na šezdesete godine prošlog stoljeća, a taj kronološki slijed nastavio je u knjizi “Od sedamdesetih do kraja milenija u Zagrebu i svijetu” koja je u Večernjakovoj nakladi na kioscima i u knjižarama, po cijeni od 99 kuna. Svi kupci uz knjigu dobivaju i autorovu grafiku, a kako ju je pripremao i koja su neka od njegovih omiljenih sjećanja, ispričao je u intervjuu.
Ova je knjiga zapravo nastavak jedne franšize započete još 2015. Što čitatelji mogu pronaći u njoj?
Tu franšizu započeli smo Večernji list i ja zajedno prvom knjigom “Šezdesete u Zagrebu”, koja je rasprodana. I to je bio pun pogodak. Ova knjiga je zapravo presjek svega ozbiljnijeg i značajnijeg u Zagrebu i svijetu. Radni vijek počeo sam u Vjesniku sedamdesetih godina, tako da sam bio svjedok čistki tijekom Hrvatskog proljeća. A 1986. sam, sasvim slučajno, počeo voditi bilješke. To nije dnevnik, to su moji osvrti na tadašnje događaje i to je jedan od matičnih dijelova ove knjige. Tu ima od Falklandskog rata pa do američkih predsjednika, npr. do Jimmyja Cartera koji je srušio Sovjetski Savez, ali ne oružjem nego ljudskim pravima. Sve se to može tu naći. Sve to popraćeno je s 1550 slika, jer je meni neobično važno da slika prati tekst.
Knjiga počinje sa sedamdesetima, a to desetljeće počinje s Hrvatskim proljećem. Kako se sjećate tog razdoblja?
Bio je jedan kolega, u knjizi imenovan, koji je jedini bio u partiji. I on je slušao kako mi slavimo. No, onda je on postao šef. Što da kažem, sjećam ih se – po ružnom. Ali kad sam u jednom malom ateljeu čuo generala Šibla kako se posipa pepelom, slomio sam se. Od muke! Kako sam fajter i bio sam odličan hrvač, obukao sam najljepše plavo odijelo, košulju i došao sam u Vjesnik i rekao: “Ja danas ne radim. Slavim Božić!”. Bitno je i ono o čemu sam također pisao u knjizi, a to je da su privatne galerije bile zabranjene. A ja sam slikar. A da ne govorimo o tiskari, tada niste mogli biti izdavač.
Sedamdesete godine nazvali ste u knjizi “desetljećem terorizma”. Zašto?
Djelovali su tada lijevi teroristi, skupina Baader-Meinhoff, Carlos Ramirez Sanchez, u Italiji su Crvene brigade ubile Alda Mora... Imamo fotografiju njega mrtvog u Renaultu 4. U eksploziji automobila bombe na željezničkom kolodvoru u Bologni poginulo je na stotine ljudi. Dakle, sedamdesete su bile desetljeće terorizma. Osamdesete su za mnoge u Hrvatskoj bile olovne godine. Nakon slamanja Hrvatskog proljeća 1971., uslijedilo je razdoblje tzv. hrvatske šutnje, tuge i jada. Početkom osamdesetih počeo je AIDS, koji je negativno promovirao tada poznati glumac Rock Hudson. Potom slijede čuveni partijski kongresi u Beogradu jer se već nakon Titove smrti Jugoslavija počela raspadati. Potom na vlast dolazi Milošević, slijede Kosovo Polje i njegov govor na ušću. U Zagrebu se potom održavaju prvi demokratski izbori... Cvjetna nedjelja.
Osamdesetih se mnogi rado sjećaju zbog novog vala i Univerzijade. Vi se pak prisjećate vrtoglave inflacije, nestašica...
Pazite, išlo se s najlonskom vrećom u dućan kupovati sol. Kao u vrijeme Weimarske Republike u Njemačkoj. Radilo se o milijardama jer je vrijednost dinara stalno padala. Sjećam se da bih popio kavu i platio je, ajmo reći, osam dinara, a sat vremena kasnije već bi bila druga cijena. No, pišem i o velikim slikarima i likovnim zbivanjima, o Miljenku Stančiću, mojem profesoru. U osamdesetima je Jugoslavenima, koji su zauzeli sve pozicije, bilo fantastično. Nekima je bilo lijepo, ali nama su to bile olovne godine. Nikoga ne osuđujem, samo kažem što se dogodilo.
Tolika desetljeća u Zagrebu pozorno ste pratili disanje grada. Koliko se promijenio u posljednjih 50 godina?
Promijenio se mentalitet. Mi kajkavci smo se nekada nalazili na Trgu, tada Trgu Republike, u nedjelju navečer na špici nakon nogometnih utakmica. Građanski život bio je jako povezan. Danas idete, a svi tipkaju po mobitelima. Potpuno su otuđeni. Osim toga, u Zagrebu je bio važan taj katolički duh, slavili smo Božić i Uskrs.
Koje je vaše najdraže sjećanje iz tog razdoblja u knjizi?
Najdraže mi je sjećanje na 15. siječnja 1992. kad je Hrvatska međunarodno priznata. Pozvao sam kuma sa sinom na večeru da se dobro proveselimo. Svake godine na taj dan žena radi kolače.
Kako ste se pripremali za knjigu? I što slijedi?
Sve su to sjećanja, plus moje bilješke od 1986. do danas. Imam fotografsku memoriju, ali sam i pismen, pa slikam riječima. A nakon ove knjige slijedi završetak trilogije – zadnjih 20 godina, dakle novo tisućljeće, od 2000. do 2020. I to će biti kraj. To je šezdeset godina presjeka. Ponosim se time.
Šteta što je prestao slikati....vrhunski akvarelist.