Više od šest tisuća kilometara zračne udaljenosti od rodne zemlje pronašli su novi dom, Hrvatsku smatraju obećanom zemljom, a kad nisu na poslu, bave se uzgojem povrća, druže se s prijateljima i šeću zagrebačkim ulicama. Tako posljednjih godinu dana živi nepalska obitelj, supružnici Basanti i Jay Tamang te njihovi rođaci Suni, Santa Maya i Gopal, a osim stambenog prostora, dijele i onaj poslovni. Jer svi su, kao i njihove kolegice koje su upoznali u Zagrebu, Dawayang Lama i Tika Purmagar, zaposleni u industrijskoj praonici rublja Textile care services, a neki od njih u metropolu su stigli upravo zahvaljujući vlasnicima tvrtke Sadmiru Hošiću i Mići Gusaku.
Zaradom kćer upisali na koledž
Tvrtka je to koja se bavi pružanjem usluga pranja, ali i najma rublja za hotele, restorane, wellness centre i domove za starije. Osnovana je 2019., a do prije godinu dana brojala je tek četiri radnika. Danas ih je ondje zaposleno 13, a više od polovice čine strani radnici, točnije Nepalci, jer domaće nisu mogli pronaći. A sve je, ističe Gusak, krenulo nakon pandemije koronavirusa.
– Ubrzo nakon što sam otvorio firmu, stigla je korona i neko sam se vrijeme i rukama i nogama borio da izbjegnem zatvaranje. Naš posao ovisi o hotelima i restoranima koji za vrijeme pandemije nisu radili pa tako ni mi nismo imali posla. Kad je pandemija završila, stiglo je vrijeme za zapošljavanje novih radnika koje smo najprije tražili putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, no nitko od onih koji su se javili na oglas ili se nije ni pojavio na razgovoru ili nije želio raditi pa smo krenuli u potragu za stranim radnicima koji su danas temelj našeg pogona – kaže Gusak.
Tako su preko jedne agencije došli do Basanti i Dawayang, koje su u Hrvatsku stigle prije tri godine, no posao je ubrzo počeo rasti, a tako i potreba za novim radnicima. No ovoga puta odustali su od suradnje s agencijama.
– Dovođenje radne snage iz Nepala u Hrvatsku putem agencija stoji oko 8000 dolara, no nekoliko članova Basantine obitelji također je željelo ovamo doći raditi pa smo ih odlučili pozvati. Tako su troškovi za vađenje vize i avionska karta bili jedino za što su morali izdvojiti, a za svu ostalu papirologiju i radne dozvole smo se sami pobrinuli – ističe Hošić.
Kako bi stigli na posao, ne moraju daleko putovati, nego se samo spustiti stubama, budući da stanuju na katu kuće u Odranskom Obrežu, u prostoru od gotovo 130 kvadrata, u čijem se prizemlju nalazi praonica. Na raspolaganju im je, među ostalim, i nekoliko kvadrata okućnice koje su iskoristili za sadnju raznog povrća poput salate i tikvica. Svojim životom u Hrvatskoj, kažu, jako su zadovoljni, rade u smjenama, i to od ponedjeljka do subote, nedjelje i praznici su im neradni, a slobodno vrijeme najradije iskoriste za šetnju metropolom i druženje s novostečenim prijateljima. Jedino što im ovdje nedostaje, govori Basanti, koja je u rodnom Kathmanduu radila kao učiteljica, članovi su obitelji koji su ostali živjeti u Nepalu, posebice njihova djeca kojoj šalju i do 90 posto zarade.
– Pitali smo ih žele li da se i njihova djeca presele u Zagreb, no rekli su da zasad žele da ostanu u rodnom gradu. Ondje žive s bakom i djedom, školuju se, a zahvaljujući novcu koje su supružnici ovdje zaradili, nedavno su kćer uspjeli upisati u jedan od tamošnjih najprestižnijih koledža – dodaje Hošić.
Prošloga se mjeseca u tvrtki, gdje se radi pod budnim okom voditeljice, Mićine supruge Mande Klarić Gusak, zaposlila i Tika, koja je nakon otkaza u bivšem poduzeću ostala i bez važeće radne dozvole, no od financijskih problema spasili su je novi poslodavci. – Radna dozvola veže se uz poslodavca i poništava se prestankom radnog odnosa. Osim što smo podmirili sve troškove ishođenja nove, što je trajalo otprilike dva mjeseca, Tiki smo davali i džeparac kako za to vrijeme ne bi morala zbrajati svaki cent – kaže Hošić.
Roštilj i obilazak festivala
Iako su dosad naučili tek nekoliko hrvatskih riječi i izraza, poput "dobar dan", "doviđenja" i "kako si", velika im je želja svladati jezik, u čemu im također pomažu poslodavci, koji su ih uputili i u neke od naših običaja. – Za Praznik rada pripremali smo, primjerice, roštilj ispred firme, božićnu zabavu priredili smo u jednom zagrebačkom nepalskom restoranu i to je bilo "na njihov način". Često se zajedno zabavljamo i na nekim festivalima u gradu, a posebno se vole prošetati zagrebačkim ulicama za vrijeme Adventa – ističe Hošić. U tvrtki se nadaju, dodaje, kako će se posao u skorije vrijeme još proširiti te tako otvoriti nova radna mjesta za još kojeg stranog radnika.
Naravno da nitko od domaćih neće raditi za kikiriki, Hrvatska je bolesno skupa zemlja.