Na službenoj stranici kojom je Europska komisija poželjela dobrodošlicu Hrvatskoj u EU, uz poznate sportaše, pisce i glumce, predstavljen je i znanstvenik Instituta “Ruđer Bošković” Robert Vianello, koji zajedno s kolegama iz ljubljanskog Kemijskog instituta traži lijek za teške neurološke bolesti.
Kako ste to doživjeli?
Osjećao sam se sjajno i vrlo ponosno. Bio sam sretan što je Europska komisija prepoznala naš rad te je moju suradnju s grupom dr. Janeza Mavrija s Kemijskog instituta u Ljubljani posebno izdvojila kao uspješnu priču u konkurenciji izjava i priča o puno poznatijim ljudima iz javnog života. Raduje i ulijeva nadu poruka koju nam time daje Europska komisija, a koja je suprotna uvriježenom mišljenju da nas Europska unija želi samo zbog našeg mora, pitke vode ili prirodnih ljepota te da se cijene samo uspjesi sportaša ili glazbenika. Očito se cijene i prepoznaju i uspjesi u znanosti.
Čime ste to zaslužili po vašoj procjeni?
Mislim da smo priznanje Europske komisije zaslužili ponajprije upornim i predanim radom te vlastitim angažmanom kojim smo uspjeli nadomjestiti nedostatak adekvatnijeg financiranja znanosti i dostupnosti znanstvene opreme u malim zemljama poput Hrvatske ili Slovenije. Ostvareni rezultati pozicioniraju nas u sam vrh istraživanja u području biomedicinskih neuroloških istraživanja, a pravi odjek i korist tih rezultata trebali bi biti vidljivi tek u idućim desetljećima.
Konkretno kakvim istraživanjima se bavite?
Ja sam računalni kemičar, što znači da u svom poslu koristim vrlo točne i precizne računalne simulacije kemijskih i biokemijskih sustava da bih shvatio kako oni funkcioniraju i na koji način se odvijaju kemijske transformacije te kako je moguće unaprijediti njihova svojstva ili djelovanje. Računalna kemija nadopunjuje klasična eksperimentalna istraživanja, a u posljednjih tridesetak godina je snažnim razvojem informatičkih tehnologija i sve bržih i moćnijih kompjutora postala ravnopravan partner eksperimentima te se danas do pravih prodora u znanosti dolazi isključivo sinergijom i ekspertizom ljudi iz ta dva pravca istraživanja.
U svakodnevnom životu gdje se to može primijeniti?
Neurodegenerativne bolesti su izrazito teški i progresivni poremećaji koji su snažno ovisni o dobi. To znači da se stanje oboljelih, ali i učestalost obolijevanja pogoršava, odnosno povećava sa starošću. Svijet ubrzano stari! Danas oko 15% stanovništva ima više od 65 godina, a taj broj će se popeti na 25% već 2030. godine.
Kada će rezultati biti u upotrebi?
Razvoj novog lijeka je dugotrajan i skup proces. Kada bih danas sa sigurnošću mogao na papiru nacrtati strukturu molekule za koju sam uvjeren da bi izliječila Alzheimerovu bolest i kada bih našao farmaceutsku kompaniju koja bi mi bezuvjetno vjerovala, novi lijek protiv ove bolesti bi se na policama ljekarni našao tek za 10–15 godina uz ukupan trošak svih testiranja i potrebnih dozvola veći od milijardu eura.
Mislite li da je suradnja s Institutom u Ljubljani prevagnula da se EK odluči za vas?
Konkretniju suradnju sa znanstvenicima na Kemijskom institutu u Ljubljani započeo sam 2010. godine kada sam otišao tamo na dvogodišnje usavršavanje i počeo se baviti neurodegenerativnim bolestima. Od tada pa do danas uspjeli smo ostvariti značajne prodore u razumijevanju neurodegeneracije. Bez lažne skromnosti mogu reći da smo prvi u svijetu koji smo ponudili razumijevanje točnog načina na koji djeluje enzim monoaminooksidaza u mozgu, za koji se smatra da je odgovoran za nastanak i razvoj poremećaja poput Alzheimerove i Parkinsonove bolesti. Moguće da su ovom priznanju pomogle i činjenice da su rezultati ostvareni suradnjom znanstvenika iz dviju malih zemalja Europe, da smo suradnju započeli u trenutku izraženih bilateralnih sukoba između dvije zemlje oko Piranskog zaljeva, štednje u Ljubljanskoj banci i sličnih stvari te da se naš projekt odvijao usporedno sa slovenskom blokadom hrvatskih pristupnih pregovora. No, kao znanstvenik koji se i dalje želi baviti ovim područjem istraživanja moram vjerovati da je priznanje isključiva posljedica naših postignuća.
Sad smo u EU, odlazak i rad vani je jednostavniji. Razmišljate li o tome? Iskreno, ne. Lako je biti vrhunski znanstvenik u razvijenim centrima, bogatim institutima ili sveučilištima s prepoznatljivom tradicijom i dokazanom izvrsnošću. Radeći u Hrvatskoj, svaki i najmanji uspjeh doživljavam s ponosom i radošću i zadovoljan sam jer znam da je svaki iskorak koji napravimo u znanosti ostvaren isključivo vlastitim radom i angažmanom unatoč nepovoljnim okolnostima. Teško je reći do koje mjere bi ta moja ustrajnost i dosljednost u opiranju odlasku u inozemstvo bila postojana kad bi se radilo o bitno većim primanjima, no svatko tko je barem jednom pogledao film “Nemoralna ponuda” zna da je na to pitanje praktički nemoguće odgovoriti.
Što radite kad ne radite? Bavite se djecom, kuhate?
Ne kuham, ali sudjelujem u kućanskim poslovima... Supruga je farmaceutkinja, radi dvokratno i uvijek jedan dio dana briga za djecu i kućanstvo pada na mene, ali moram priznati da mi je to ispušni ventil. Uživam biti s djecom i kad sam doma trudim se ne raditi ništa vezano uz posao, nego stvarno uživati u obitelji. Volim pogledati dobar film...
Koji žanr volite?
Najčešće dobar triler, nešto što u sebi ima određenu napetost, neko iščekivanje kraja radnje i takvi me filmovi vesele. Pogledam ove najnovije blockbustere američke kinematografije, iako sam nekada volio i europski film i neke male, nerazvikane kinematografije. Ali danas, uglavnom, trudim se zbog neke opće kulture pogledati ove najrazvikanije.
Idete li u kino?
Idem, to volim. Supruga i ja iskoristimo svaku priliku kad netko može pričuvati djecu, odemo u kino, često i ne razmišljajući koji ćemo film gledati, jednostavno, iskoristimo vrijeme.
Tko čuva djecu, bake ili?
Baka, ne može se nikada pretjerati u isticanju važnosti bake, bake su neprocjenjive.
Jesu li obje bake u Zagrebu?
Ne, moji roditelji su u Rijeci, a supruga je Zagrepčanka i njezini roditelji su tu.
Što gledate u kazalištu?
Komedije.
Zašto komedije?
Volim komedije. Imam osjećaj da ta genijalnost glumaca u kazalištu najviše dolazi do izražaja u komediji. Prisnost s glumcima, a u isto vrijeme ne traži se samo kvalitetna gluma nego i moć zabavljanja. Mislim da to nije lako, imati sposobnost prenošenja radnje i lika te u isto vrijeme moći zabavljati gledatelje. Zato me komedija najviše oduševljava. A recimo na filmu komedija mi je među manje zanimljivim žanrovima.
Imate 36 godina i rekli ste da ste veći dio života proveli u Rijeci. Što vas veže za Rijeku?
Rijeka i Zagreb su bitno različiti gradovi, Rijeka je puno manje središte i ta morska atmosfera, na neki način, oblikuje ljude bitno drukčije nego u kontinentalnom dijelu, posebice ovdje u Zagrebu. Meni je to moje djetinjstvo u Rijeci u sjajnom sjećanju, to su najbolje godine života. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje i prijatelji koji se tada steknu pravi su prijatelji koji ostaju za cijeli život. Kod mene to je tako. Iako danas nemam toliko prilike biti u kontaktu s tim ljudima, još uvijek nas veže dosta uspomena i situacija u kojima smo bili zajedno. I to je ono, s nekim ljudima, i kad ih ne vidite pet ili deset godina, još uvijek osjećate neku povezanost.
Imate krug ljudi s kojima se redovito viđate?
Čak i ne. Kad odem u Rijeku, onda je to najčešće vrlo kratko...
Ljetujete u Rijeci?
Ljetujem u Rijeci i ta dva ili tri tjedna godišnje u Rijeci iskoristim za viđenje s prijateljima...
Što volite od glazbe?
Glazbu jako volim, i moram priznati da imam dosta širok spektar onog što volim, a i određeno obrazovanje...
Pohađali ste glazbenu školu?
Da, završio sam osnovnu glazbenu školu za klavir. Nikada nisam želio biti uspješni pijanist, imati koncertne nastupe, čak sam kasno i krenuo u glazbenu školu, tek s 13 godina. Znao sam da želim biti samo majstor za sebe, da mogu odsvirati nešto za svoj gušt. U glazbi volim sve što je po mojoj procjeni dobro. Ipak, rock mi je najdraži, i to uglavnom bendovi s riječke rock scene – Laufer, Let 3, En Face, Paraf i slični. Svako jutro dok se vozim do posla “izvičem” dvije-tri pjesme naglas i to me zaista razbudi i pripremi za posao. Volim više domaću glazbu nego stranu, kvaliteta riječi mi je važnija od same glazbe, volim interpretacije, klapsku glazbu, a capella pjevanje. Zbog toga i nisam neki ljubitelj klasične glazbe iako imam to obrazovanje.
Jeste li vjernik?
To je jedno vječno pitanje koje se provlači kroz povijest, taj odnos znanosti i vjere. Mislim da znanstvenici danas imaju možda najviše razloga vjerovati.
Zašto?
Ljudska rasa i tehnologija su strašno napredovale, pokušali smo imitirati ljudski organizam u mnogo stvari, imamo i umjetno oko i razne druge umjetne organe, pokušavamo oponašati i biljke u proizvodnji energije, ali u svakoj toj imitaciji nismo uspjeli ni blizu postići efikasnost i savršenstvo prirode i svega onog što je priroda stvorila. I kad to tako promatram, imam pravo vjerovati da postoji nešto iznad svega toga. Ja zaista vjerujem da sve to nije slučajno, nego da je to netko dobro isplanirao i stvorio.
Dakle, vjernik ste?
Nisam vjernik onakav kakvim ga Crkva zamišlja. To nisam... Ali jesam vjernik, Bog se čovjeku iskazuje na dva načina: putem Svetog pisma i putem prirodnih zakona. To su dva komplementarna načina, ali dio istog Božjeg čuda. Znanost ima svoje limite, ne možete baš sve proučavati, postoje određene stvari i zakonitosti iznad kojih ne možete ići.
Kako biste sebe definirali?
– Liberalan sam, svakako... Živim život bez predrasuda, otvoren sam razgovoru bilo kojeg tipa, za razne mogućnosti i opcije, držim da je svatko gospodar svog izbora za sve u životu. Ali, ono što naši ljudi često zaboravljaju, to nosi i odgovornost za taj izbor.
Što mislite o kampanji “U ime obitelji”?
Ne podržavam nikakvu diskriminaciju niti raslojavanje temeljem rase, boje kože, roda, spola, vjere, političkih ili drugih uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, naobrazbe, društvenog položaja ili sličnog. Kampanja “U ime obitelji” dotiče se definicije braka i prava istospolnih zajednica. Ne vidim ništa loše da se ljudima, koji se odluče na istospolne zajednice, omoguće sva prava kao i heteroseksualcima. Ipak, pitanja poput odgoja i podizanja djece odvojio bih iz te priče, kao i primjerice razumnu dvojbu o sudbini čovječanstva kad bi se svi ljudi na svijetu odjednom odlučili za homoseksualne zajednice.
Unošenje definicije braka, kakva god ona bila, u Ustav kao temeljni dokument u startu je suludo i nesuvislo. Ustav nije mjesto za to, koliko god se potpisa za tu ideju skupilo. Primjerice, da ja potaknem ideju da se u Ustav unese odredba po kojoj bi minimalna plaća za zaposlene bila 10.000 kuna, što mislite, bi li mi bilo teško skupiti dovoljan broj potpisa za raspisivanje referenduma i kakav bi bio rezultat takvog referenduma?
Za kakav zdravstveni odgoj se zalažete?
Dobrobit djeteta treba biti ispred svega. Potpuno podržavam da stručne i kompetentne osobe djeci u školama ponude znanje i edukaciju iz bilo kojeg aspekta života učeći ih o stvarima koje su dio današnjice.
Jeste li svjesni da ćete svojim stavom izazvati kritike mnogih koji ne misle kao vi?
Računam na to i ne bojim se reći ono što mislim, i iza svega što kažem – stojim. Ja jesam to pitanje procijenio kao najosjetljivije, i razmišljao sam o mogućim posljedicama. Ali, stojim iza toga i ne bojim se braniti taj svoj stav. Vrlo sam otvoren u tom pogledu, i inače se trudim biti iskren i cijenim iskrenost kod ljudi. Imam svoj stav, a kad ga imam, ne bojim se reći ga. Najlakše je bilo to pitanje preskočiti, ignorirati, ali nema kompromisa, to su važne stvari, to su stvari koje oblikuju naše društvo i koje se tiču naše djece i naših obitelji. Tu imam svoj stav.
Akademska, odnosno znanstvena zajednica uglavnom šuti o važnim društvenim pitanjima. Zašto?
Ne znam zašto je tome tako, boje li se ljudi, imaju li strah od progovaranja o društveno i socijalno osjetljivim temama, da li su needucirani pa nemaju stav, je li ih strah prevelikih očekivanja, jer javnost očekuje od akademske zajednice nekakve odgovore i pametne misli, boje li se ljudi da nisu dorasli tim izazovima – ne znam.
Ali to su jednostavna pitanja...
Ne znam zašto se boje istupiti, posebno zato što bi im to neko znanstveno zaleđe dalo i pravo da istupaju i vjerujem da bi ih ljudi slušali. Ne znam, ja nisam takav, ne bojim se istupati o osjetljivim pitanjima, koja su naoko jednostavna, ali oblikuju društvo u cjelini.
>>Mimica u dnevniku opisuje svoj prvi tjedan kao povjerenik EK