“Klub Kino Grič završilo je s radom nakon 75 godina. Hvala vam na vašoj vjernosti i posjetima.” Poruka je to koja stoji na zgradi u Jurišićevoj 6 u kojoj je još do prošlog tjedna djelovalo Art-kino Grič. Rastužila je ta činjenica mnoge filmoljupce, ali i Zagrepčane koji žale za gubitkom jedne od posljednjih starih klasičnih kinodvorana.
– Nismo mogli učiniti ništa, jer zgrada u kojoj je kino denacionalizacijom je prije nekoliko godina vraćena potomcima vlasnika koji su je sada prodali, a novi vlasnik ne želi kino u svom prostoru – govori direktorica Art-kina Ina Čavlina. Kako bi nastavili s programom, u potrazi su za novim prostorom.
– Kino zahtijeva veliku kvadraturu koju je teško naći u središtu grada. Ne odustajemo od prikazivanja – kaže I. Čavlina, dodajući da je glavni prihod zbog kojeg su mogli poslovati dotacija koju su dobivali od asocijacije Europa Cinemas čiji su član.
Samo novcem od ulaznica, kaže, ne bi mogli funkcionirati, budući da su ulaz naplaćivali simboličnih 15 kuna. Zgrada kina u lošem je stanju, kaže Ina Čavlina, te zahtijeva temeljitu obnovu.
Što će sada biti sa zgradom sagrađenom krajem 19. stoljeća, još uvijek se ne zna točno, no iz Art-kina Grič ističu da se pojavila neslužbena informacija kako bi se u zgradi mogao otvoriti minihotel i fast food lanac Burger King. Velika bi to šteta bila, kažu Zagrepčani, jer tako će se u potpunosti zatrti jedan od simbola glavnoga grada. Kino su 1940. projektirali arhitekti Drago Ibler i Stjepan Planić, a dosad je promijenilo niz naziva, od Rexa, Kleka, Kosmaja...
Godine 1990. dobiva naziv Grič, a od 2012. program počinje voditi udruga Kulturni klub, dok Ina Čavlina postaje direktorica. U početku su prikazivali svjetske nezavisne filmove, da bi se prije nekoliko godina fokusirali samo na europske.
Opet pišete gluposti:ta zgrada nije gradjena 1940 godine nego krajem 19. stoljeća. Gradio ju je moj pradjed Julius Wellisch i u njoj je bio hotel "Tri gavrana", jedan od prvih hotela u Zagrebu. Hotel su nakon njegove smrti njegova supruga i njihove dvije kćeri prvo same vodile a onda u 20.-tim prodale. Moja baka i njena mama su onda od dobivenog novca sagradili dvije zgrade (jednu u Vlaškoj i jednu u Martićevoj koje su onda 1948. nacionalizirane i koje do danas mi nismo dobili natrag!