Vagonaši spavaju pokraj izmeta i gomila smeća

Jeste li čuli za Bronx? Zaboravite ga! On je ništa u usporedbi s ovim. Ljudi spavaju pokraj izmeta, bez ikakvih higijenskih uvjeta, struje, vode i zahoda. Kad uvečer dođu, liježu gdje stignu – tako priča Zdravko Lovrić (54), rodom iz Slavonskog Broda.

Iako formalno nema prebivalište u Zagrebu, posljednjih godinu dana noći provodi u kupeu napuštenog vagona na Glavnom kolodvoru. Ne želi da ga se naziva beskućnikom. Kupe ispred do pola ispunjen smećem u šali naziva primaćom sobom. No, njegova je “sobica” čista. Voli da je sve uredno i složeno.

Suze zbog susjeda
Čvrstog karaktera, taj tesar po struci stoički podnosi trenutačno stanje bez adrese. No, suze su ga ipak izdale kad se sjetio svog prvog susjeda u vagonu, starijeg muškarca, intelektualca koji je svaki dan do podneva nažicao za 2 kutije ronhilla, novine i vino, o kojem zadnja 3 tjedna nije čuo ni riječ.

– Rekao mi je jedan dan da više ne želi živjeti, legao na ležaj i tako ostao. Nije jeo ni pio. Govorio sam mu da ne pretjeruje i da ne može tako umrijeti, ali nije me slušao. Kad je već bio strašno slab, pozvao sam Hitnu pomoć, došla je i policija.

Liječnica ga nije ni dotaknula, premda sam je uvjeravao da mu da infuziju! On je odbio smještaj. Bile su i dvije časne sestre iz Jukićeve, ali i one su nestale. Četiri dana nije jeo, dobio je temperaturu 40, više nije mogao ni pričati pa sam ponovno zvao Hitnu i tada su ga odnijeli na nosilima – priča i s nekom majčinskom blagošću na licu opisuje kako se njegov “sustanar”, iako tako slab da nije mogao prozboriti ni riječ, bojao da ne padne s nosila. Otada za njega više nije čuo, a teško mu je, kaže, raspitivati se po bolnicama.

Radio cijeli život
Starca, kako ga zove od milja, ne naziva prijateljem jer u vagonima, naglašava, nema prijateljstava, no prirastao mu je srcu. Lovrić je radio cijeli život, mijenjao je poslove, između njih nije bilo većih pauza. Lani ga je, priča, šef u Viaduktu poslao na rad u Njemačku, no ubrzo se ozlijedio pa su ga se, kaže, riješili.

Nepušač i antialkoholičar, Zdravko Lovrić već mjesecima po gradu prodaje časopis za beskućnike “Ulične svjetiljke”. Problem je što ga katkad komunalci tjeraju. Ogorčen je zbog nefunkcioniranja pravne države i, kako kaže, građevinske mafije zbog koje se nalazi u ovakvoj situaciji.

U rodnom Slavonskom Brodu, u tvornici Đuro Đaković, radio je od '73. do '93. Otpušten je kao tehnološki višak. Nakon što 14 dana nije imao za hranu, bio je primoran prodati kuću. U Zagreb je stigao potkraj 2005. Radio je i u tvrtki Opik, ali je zbog bolje ponude prešao u Viadukt.