Varšavska: Pješačka zona brani se i do Karlovca i Rijeke

Ma to je Veco. Stalno ih zajebava – objasnila nam je Ivana Armanini dok smo gledali kako interventna policija pretresa mladića na uglu Varšavske i Gundulićeve ulice. Naslonjen rukama o zid, mirno je trpio prepipavanje policijskim rukama dok mu je iz džepa hlača tankerica virila brusilica!

Nisam se došao tući

– Stalno prijeti da će prepiliti ovu novu ogradu – rekla nam je dok je policija odvodila mladića kojem je očito nedostajao zid pa je poprilično posrtao na putu do marice. Bio je to jedan od rijetkih incidenata, ako ga se uopće može tako nazvati, u rovovskoj bitki koju vode aktivisti Prava na grad i Zelene akcije s jedne strane ograde u Varšavskoj te Tomislav Horvatinčić zaštićen kordonom interventne policije i četom zaštitara Sokola Marića s druge strane.

Ivana je jedna od onih koji dane i noći provode na pločniku Varšavske odbijajući je prepustiti bagerima Horvatinčićeve HOTO grupe koja je naumila od pješačke ulice napraviti ulaz u garažu. Svake noći pedesetak dobrovoljaca zalegne pod najlon razapet na ostacima srušene ograde i poput beskućnika po vlastitom izboru spavaju na kartonima, starim novinama ili sasvim modernim vrećama za spavanje. Oni sretniji uspjeli su se dokopati i madraca na napuhavanje koji su nekim čudom stigli iz skladišta jedne velike telekomunikacijske tvrtke. Borcima protiv bezobzirnog krupnog kapitala, kako se sami često nazivaju, nije ispod časti nasloniti glavu na propagandni materijal kapitalističkog diva.

Već tri godine većim ili manjim intenzitetom traje njihov rat protiv Horvatinčićeva projekta “Cvjetni” i zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića koji projekt svesrdno podupire.

Tomislav Horvatinčić ideju o gradnji Cvjetnog prolaza i projekt arhitekta Borisa Podrecce predstavio je početkom 2007. godine i odmah se našao na udaru aktivista koji su ga označili kao simbol bandićizma, stihijskog upravljanja gradom i bezobzirnosti prema urbanističkoj tradiciji. Iako je službeni Zagreb pod Bandićem u svemu išao na ruku Horvatinčiću i prema njegovu projektu prekrajao urbanističke planove, Podrecca je čak dvaput morao crtati kompleks omeđen Trgom Petra Preradovića, Ilicom, Varšavskom, Gundulićevom i Preobraženskom ulicom. Kako Horvatinčić nije otkupio sve zgrade koje je želio srušiti, tako se kompleks smanjivao pa je nestao i sam prolaz između Cvjetnog i Gundulićeve.

Umjesto na svojoj imovini, Horvatinčiću je preostalo samo da ulaz u garažu pod kompleksom izgradi na javnom dobru, pješačkoj zoni u Varšavskoj ulici. Bandić mu je i tu izašao u susret ne želeći ugroziti projekt, navodno vrijedan 100 milijuna eura, no građani su rekli: “Ne damo Varšavsku!”. Horvatinčićev projekt aktivisti su zasuli tužbama, prigovorima, žalbama koje su se vukle od gradskih ureda, preko ministarstava pa do svih mogućih sudova ove zemlje. Horvatinčić je zbog odugovlačenja gubio novac, ali je sve pravne bitke na kraju ipak dobivao. Srušene su zgrade kina Zagreb i tiskare, pala je i “Vidrićeva kuća”, a ako bude po Horvatinčićevu, probušit će i Varšavsku 6. Sve njegove radove pratili su veliki prosvjedi, lupalo se loncima i prikupilo više od 50 tisuća potpisa za zaustavljanje radova.

Poslije svake odbijene žalbe, aktivisti su uvijek imali barem još jednu šansu da pokušaju tintom obraniti Varšavsku. Sve do proteklog ponedjeljka, kada im je preostalo samo da tijelima brane svoje stavove. Iako mnogi od njih već tri godine sudjeluju u prosvjedima, malo tko izvan uskog organizacijskog kruga sposoban je jasno artikulirati zašto i treću noć za redom bdije nad Varšavskom.

– Ne radi se tu o Varšavskoj. Stvar je u tome da se nešto što pripada svima nama daruje da bi neki tajkun zaradio novac. Meni Varšavska ništa ne znači, iz Karlovca sam. Tu sam zbog principa – gotovo nam je srdito u gluho doba noći objašnjavao Goran Matić, 28-godišnji student komparativne književnosti. U najboljoj maniri studentskih plenuma, prvo nam nije želio reći svoje ime, pa se pokušao predstaviti kao mlada povjesničarska zvijezda Tvrtko Jakovina, sve dok na kraju nije popustio i rekao istinu.

– Nisam tu da se tučem s murjom. Nemam ništa protiv njih. Spreman sam i otići odavde. Čak i ako Horvatinčić osvoji Varšavsku, neću to doživjeti kao osobni poraz. Priznajem, bit ću frustriran, ali ovo je najviše što mogu učiniti da izmijenim svijest društva – rekao je isprovociran pitanjem koliko je daleko spreman ići u svom prosvjedu. Poput njega, ni mnogim drugima koji noću čuvaju Varšavsku ne pada na pamet previše riskirati. Toliko paze da ne isprovociraju policijsku akciju da su u svoj pobunjenički kamp zabranili unošenje alkohola, ne dopuštaju preglasne razgovore ili pjesmu, a svakih pola sata netko se primi metle i pokupi opuške zalijepljene za mokri pločnik.

Bandiću, pakiraj kovčege

– Kad je nešto bitno, onda se uključim. Tako sam napravio i ‘91., kad sam otišao u rat. Ovo je jednako bitno – rekao nam je stariji gospodin koji je došao na svoju smjenu od 22 do 3 sata, za koju kaže da je najslabije pokrivena. Šetao je drhteći od zime, ne družeći se ni s kime. S mladim je aktivistima razgovarao samo kad ih je zamolio da mu zapišu broj računa Zelene akcije na koji želi mjesečno uplaćivati 100 kuna od svoje mirovine umirovljenog profesora kemije s PBF-a. Njegovo ime, kaže, nije važno. On je Zagrepčanin. Pat-poziciju u Varšavskoj, u kojoj, čini se, nema kompromisa jer Horvatinčić mora zidati, a aktivisti moraju ostati, jer ako odu kući neće se imati kamo vratiti, podržava i Arijana Milat. Bez nekog velikog razloga.

– Došla sam praviti društvo prijateljici koja je tu na straži. Kad se sjetim svog riječkog Korza, razumijem i ove ljude koji žele zaštititi svoju pješačku zonu – objasnila je apsolventica matematike. U njezinu sudjelovanju u okupaciji Varšavske nema previše odlučnosti. Tamo je, ali može biti i negdje drugdje, svejedno gdje. Ako išta može dokrajčiti prosvjed protiv rovanja Varšavske, bit će to upravo manjak žara koji će podgrijavati izdržljivost. Policija i zaštitari počeli su igrati na iscrpljivanje protivnika, potpuno im je svejedno hoće li to trajati par dana, par tjedana ili par mjeseci.

Njih je na tisuće, a okupaciju održava “grupa 200”. Paradoksalno, njihova je jedina šansa, ali i njihov najveći strah, da ustanak potraje tjednima ili mjesecima. Ni sami ne vjeruju da mogu izdržati više od desetak dana ovakve borbe, a znaju da samo tako, jer nisu spremni na radikaliziranje sukoba, mogu postići svoj osnovni cilj. Njihova prva meta nikada zapravo nisu bili Tomislav Horvatinčić i njegova zgrada, nego čovjek kojemu nose kovčege i poručuju da se spakira i zauvijek ode iz grada. Njihov najveći neprijatelj oduvijek je bio Milan Bandić.