Kako je postajao velikim gradom, Zagreb je postajao i sve opasnijim gradom. Na njegovim se ulicama gine kao u krimi-filmovima. Dok nije prerastao sam sebe, Zagreb je bio miran i pitom, siguran grad. Postavši velikim gradom, Zagreb je poprimio i mnoštvo osobina velikih gradova, pa i neke loše. I na njegovim su se ulicama, kao i u nekim drugim sličnim gradovima, pojavili „žestoki momci“ kakve smo gledali i gledamo u filmovima. Filmski prizori postali su i zagrebačkom zbiljom.
Globalizacija je od Zagreba učinila otvoren grad, ali djelomice i opasan grad. Sve što je “umreženi svijet” imao i ima dospjelo je i u Zagreb. Od celebrity-kulture do navijačkog i uličnog huliganstva. Zagreb nije otok toga globalizma. On dijeli i njegove lijepe i ružne strane, njegove prednosti i mane. Pa i njegova proturječja, njegove suprotnosti.
Taj svijet kao svoj kult njeguje “ljudska prava”, a istodobno, uvijek gladan profita, preko svoje medijske industrije (najvećma filmske) kultivira nasilje kao primjer ponašanja. “Macho-tip” pretvoren je, ako ne sasvim u poželjan, svakako u legitiman tip muškarca. Ni kod nas nije drukčije. Zar je kod nas rijetkost da se oni koji se ne uklapaju u taj macho-obrazac nazivaju “mlakonjama”, “šonjama”, “svilenima”? U takvoj globalnoj kulturi nasilja, prisutnoj i u Hrvatskoj, a pojačanoj i hrvatskim “tradicijskim vrijednostima”, vrednijim postaješ što si rabijatniji, nasilniji i brutalniji, “ako si muško”. Uzora ne manjka. Dovoljno je samo gledati neke od ovdašnjih televizija, filmove koje nam nude.
Hrvatsku nasilje zapljuskuje s ekrana. Ali i s ulice se slijeva na ekrane i u novine. To je začarani krug. Jedno crnilo potiče drugo. Kao što se dobro “umnaža kada se dijeli”, razmnaža se i zlo kad se stalno bilježi, gleda i širi. Osim toga, i u Zagrebu i u Hrvatskoj nasilje nije samo “uvezeno”. Prostorna i vremenska blizina rata vjerojatno su imali specifično naš utjecaj na legitimiranje nasilja kao “stila života”.
Moguće je da je dio agresivnosti, koja je u ratu bila regularna, pa čak i poželjna osobina, nakon rata prenesen i u civilni život. Pa i na zagrebačke ulice. No, taj je transfer agresije s ratišta u mirnodopski život možda imao značajniji utjecaj netom nakon rata, dok još nije bilo dokraja osviješteno da ratni primjer ponašanja ne prolazi i u civilnom načinu življenja. Taj je model ponašanja potisnut primjerima preuzetim iz globalne kulture nasilja, pa i nekog specifičnog duha vremena. Nekadašnji je “dobri duh Zagreba” potisnut zlim dusima.
U Zagrebu, koji je u ratu i poraću enormno narastao, vjerojatno su se spojile karakteristike velegrada, oblici ponašanja doneseni iz rata i primjeri poželjnosti preuzeti iz zapadnjačke kulturne industrije. Rezultat: sve zagrebačkije nasilje na zagrebačkim ulicama.