Više od tisuću maloljetnika lani pobjeglo iz roditeljskog ili skrbničkog doma

Više od tisuću hrvatskih maloljetnika pobjeglo je lani iz roditeljskog ili skrbničkog doma.  I iako ih većina “nestane” na nekoliko dana sve je više onih koji se po ulicama gradova, kolodvorima, željezničkim vagonima,... skrivaju i po nekoliko tjedana.

Samo u Zagrebu policija je lani privela 133 maloljetna bjegunca, a u prva tri mjeseca ove godine na ulici ih je bez ikakvog nadzora već zatečeno 53. No stvarna brojka “skitača” mnogo je veća. Potvrdio je to i Božo Vrkljan, ravnatelj zagrebačkog prihvatnog centra za maloljetnike u Dugavama u kojem je utočište nakon višednevnog lutanja lani pronašlo oko 600 djece.

Mnoga od njih pronađena su gladna i promrzla po gradskim parkovima, vagonima na željezničkim kolodvorima. Otuđena i bez kune u džepu snalazila su se za život na razne načine. Prose, kradu pa preprodaju, a nerijetko upadnu u ruke i svodnicima koji ih tjeraju na prostituciju.

  - Uglavnom je riječ o djeci u dobi od 12 do 18 godina. Petina ih je stranih državljana koje policija zatekne u ilegalnom prelasku granice ili u gradu bez dokumenata. I iako većina malih stranaca bude ulovljena zajedno s roditeljima ima i onih koji sami krenu u svijet trbuhom za kruhom. I sad u centru imamo jednog 17-godišnjeg Albanca koji je pobjegao od doma i uputio se prema Italiji, ali ga je policija ulovila kod Zagreba - kaže ravnatelj Vrkljan.

Razlozi zbog kojih se djeca odlučuju na bijeg od kuće ili doma za nezbrinute, dodaje ravnatelj, su razni. Najčešće je riječ o avanturizmu, ljubavnim jadima ili ih pak na odlazak natjera strah od roditelja zbog loših ocjena, ali ima i onih koji spas na ulici pokušavaju pronaći skrivajući se od roditelja zlostavljača.

- Roditelji mi nisu dozvoljavali da se viđam sa svojim dečkom. Smetalo ih je što je punoljetan.  Jednog sam dana samo spakirala stvari i otišla. Tri sam se mjeseca skrivala kod sestre. I ona i moj dečko davali su mi novac za život. No policija me ipak pronašla. Danas više nisam s tim dečkom, ali kući se ne vraćam i ne žalim što sam pobjegla. Bojim se oca. Tukao me otkako znam za sebe. Znao me mlatiti i nekoliko dana za redom i nogama i rukama, čim god bi uhvatio - ispričala nam je sada 15-godišnja Maja (za potrebe priče promijenili smo joj ime) koja već mjesec i pol dana živi u centru u Dugavama i čeka da joj se pronađe smještaj u domu za nezbrinutu djecu.

I iako je većina maloljetnih bjegunaca, priča ravnatelj Vrkljan, iz nesređenih obitelji s lošijim imovinskim statusom u centar znaju doći i oni iz imućnijih i naoko sređenih obitelji.

- Od kuće bježu i djeca uglednih liječnika, odvjetnika, sveučilišnih profesora. No takva djeca imaju potpuno drugačije razloge. Uglavnom je riječ o djeci koja konzumiraju droge, kockaju i klade se pa upadnu u dugove. Neki pobjegnu jer im nedostaje pažnje koju im roditelji pokušavaju nadoknaditi materijalnim stvarima. Neke na odlazak natjera strah zbog loših ocjena i što ne mogu ispuniti očekivanja svojih roditelja- zaključuje Vrkljan.