Rekli smo mu da ne može šarena kravata na šarenu košulju, ali ne sluša – već na vratima, i prije nego što smo uspjeli pozdraviti se s Vladom Matijevićem, govore nam njegovi prijatelji iz kvartovskog kafića. Okupili su se na stenjevečkoj Bolničkoj cesti „čisto da imaju pod kontrolom“ što će njihov Jajan ispričati, a malo i da ga podsjete u slučaju da nešto bitno izostavi.
Voli se šaliti i na svoj račun
– Ili sam ja takav ili su drugi takvi, ali kamo god dođem, brzo me ljudi prihvate – objašnjava nam Vlado Matijević Jaran ili Jajan, kako su ga prozvali zato što ne može reći „r“, prvo njegovi kolege iz Noćne more Željka Malnara, a zatim i svi ostali. Ne smetaju mu šale na njegov račun, nikad i nisu jer i on sam najviše od svega voli “dobju zafjkanciju“. I naravno, ističe, svoj Zagreb, u koji je došao 1983. kao 22-godišnji mladić iz Konjica u BiH. Ne pamti Jajan samo godine važnih zagrebačkih događanja, već i točne datume.
– Djetinjstvo mi je bilo teško i to je jedan od razloga zašto nikad nisam ni pomislio vratiti se u Bosnu. Kad sam 26. studenoga 1983. došao u Zagreb, znao sam da ću tu i ostati – kaže Vlado Matijević, koji je, kad je stigao, petnaest godina s mamom živio u Dubravi, zatim u Sesvetama, a od 23. travnja 2004., precizno opet ističe, stanuje na Stenjevcu. U najnovijem mu je kvartu i najljepše, govori, jer na sjeverozapadu grada još se uvijek osjeća pravi domaći štih.
– Dubrava osamdesetih nije bila kvart, već predgrađe Zagreba. Tramvaj je išao tek do okretišta na sadašnjoj Aveniji Gojka Šuška, a buseva je bilo nekoliko. Za sve što ste trebali obaviti, morali ste u centar, a često bismo išli pješice, pogotovo kad bismo se vraćali iz izlazaka. Sesvete su bile još gore – kaže Jajan, ali priznaje, kućice u kojima je živio na istoku grada imale su svoj šarm. Baš kao i tadašnje zalogajnice, koje mu danas posebno nedostaju.
– Nema više u gradu restorana u koji možete doći i pojesti nešto normalno sa žlicom – kaže Matijević, koji se u posljednjih godinu dana izvještio u pripremanju baš takvih jela. Ne vlastitim odabirom, doduše, već zato što je na to bio prisiljen. Njegova supruga Biserka doživjela je moždani udar, pa on većinu vremena provodi uz nju.
– Biba i ja upoznali smo se na poslu, u URIHO-u. Nakon što smo se neko vrijeme gledali, ona je odlučila napraviti prvi korak pa je jedan dan samo krenula sa mnom na moj autobus. Pitao sam je sviđam li joj se, rekla je da, dao sam joj svoj broj i eto, dvanaest smo godina u braku – sa smiješkom prisjeća se Jajan, koji sa starom ekipom iz Noćne more trenutačno snima “Nemoguću emisiju”.
Ne bi ništa mijenjao
Sličan je to, ali drukčiji šou od “More” jer i oni su, baš kao i sve u Zagrebu, krenuli naprijed. U svom gradu Jajan ne bi ništa mijenjao. Želio bi samo da na vodeća mjesta dođu mladi i sposobni ljudi, kaže. A dobije li ikad na lotu, ističe, kupit će kućicu u zelenom Stenjevcu, za svoju Bibu i sebe, s verandom za roštilj za sve prijatelje iz kvarta.
Jajan je car !