Potreba da metropola dobije izložbeni prostor u kojem se mogu održavati velike izložbe umjetničkoga i kulturnog značaja osjetila se u Zagrebu u posljednjem desetljeću prošloga stoljeća kada se u gradu počeo intenzivnije razvijati likovni život. Zamisao i inicijativu za izgradnju Umjetničkog paviljona, kako piše Lea Ukrainčik u tekstu iz monografije “Povijesno vrednovanje, živo trajanje”, dao je 1895. godine slikar Vlaho Bukovac, najmarkantnija ličnost likovnoga i kulturnog života Zagreba i Hrvatske na prijelomu stoljeća.
"Povijest Umjetničkoga paviljona na neki je način i povijest likovne umjetnosti 20. stoljeća u Hrvatskoj. To je najstariji izložbeni prostor na slavenskom jugu i jedini objekt koji je namjenski sagrađen za održavanje velikih, reprezentativnih izložbi. Kroz svoje postojanje od 100 godina u izložbenom prostoru Paviljona održavale su se gotovo sve markantnije izložbe koje su svojim značenjem prelazile okvire grada Zagreba", stoji u monografiji povjesničarke umjetnosti iz 2000. godine.
Što se Bukovca tiče, nekoliko je godina boravio u Zagrebu te za to vrijeme pokrenuo brojne inicijative kao što su izgradnja prvih umjetničkih ateliera, priređivanje samostalnih i kolektivnih izložbi.
"Mogućnost ostvarenja izgradnje Umjetničkog paviljona ukazala se pripremama za Milenijsku izložbu u Budimpešti, čije se svečano otvaranje planiralo za 2. svibnja 1896. godine. Mađarska slavi “svečanost milenija” – tisućgodišnjicu svog državotvornog života, a Hrvatska i Slavonija politički i pravno povezane s Mađarskom, morale su u toj izložbi uzeti aktivno učešće. Na nagovor Bukovca, hrvatski umjetnici traže da se u Pešti sagradi vlastiti, poseban montažni umjetnički paviljon čiji će se željezni kostur poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Paviljon umjetnosti u Budimpešti podigla je tvrtka Danubius prema nacrtima mađarskih arhitekata Korba i Giergla. Nakon završetka izložbe, željezni skelet hrvatskoga paviljona prenosi se u Zagreb. Raspisuje se natječaj za podizanje paviljona, a radovi su povjereni bečkim arhitektima Hellmeru i Fellneru. Gradnju su izveli zagrebački graditelji Honigsberg i Deutch, pod nadzorom gradskog inženjera M. Lenucija. Tijekom dvije godine – 1897. i 1898. dovršena je zgrada Umjetničkoga paviljona da bi se svečano otvorila 15. prosinca 1898. reprezentativnom izložbom Hrvatski salon", piše Lea Ukrainčik koja je do 2000. godine bila ravnateljica paviljona.
Jedan od najljepših zagrebačkih donjogradskih ambijenata, dodaje u nastavku, smišljeno je planiran i hortikulturno zaokružen u “zelenoj potkovi”, a Umjetnički paviljon najsretnije je urastao u svoju okolinu i postao sudionikom stvaralačke cjeline.
"Sustavnom izlagačkom politikom obuhvaćeni su glavni opusi i najvažnija usmjerenja hrvatske umjetnosti, te je takova antologijska i panoramska prezentacija u neku ruku i nadomjestila mnoga poglavlja još nepostojećih sinteza. U okviru svoje izložbene djelatnosti institucija samostalno organizira likovne izložbe poput velikih problemskih ili tematsko-istraživalačkih projekata, retrospektivnih izložbi i izložbi ciklusa pojedinim hrvatskim eminentnim stvaraocima. Paviljon također surađuje sa srodnim institucijama, udruženjima i pojedincima na prezentaciji i propagandi likovnoga i kulturnog stvaralaštva, realizirajući izložbene projekte drugih galerijskih i muzejskih institucija. Institucija također razmjenjuje izložbe studijskog karaktera s ciljem upoznavanja nacionalnih kultura drugih naroda Europe i svijeta", piše Lea Ukrainčik.