Zagrepčanka Alice Heger, koja je tijekom četiri desetljeća udomila stotine mačaka, a znalo ih je biti i više od dvije stotine odjednom, teško da ima ozbiljniju dobrotvornu konkurenciju i u europskim razmjerima, zbog čega je i sada spominjemo. Naime, tijekom pripremanja Hrvatske za EU „dom za mace“ posjetio je i visoki europski službenik, koji je stjecajem okolnosti tada bio predsjednik saveza njemačkih azila za nezbrinute životinje. Izrazio je sve pohvale, a posebice na zdravstveno stanje životinja, zbog čega i udomiteljica uvijek zahvaljuje nesebičnoj pomoći veterinara.
U ta četiri desetljeća bilo je i teških operacija i svakodnevnog vozanja na kontrole i svakakvih terapija do prirodne smrti životinja.
Inače, mace, koje imaju namjenski uređenu kuću i vrt, danas su sve kastrirane, žive kao u hotelu, a minule duge zime Alice je nerijetko nauštrb svoga stana grijala kuću za mace. Tako je i s prehranom (nerijetko im kuha), a milosrđe i donacije često stignu otkuda se najmanje nadaš.
Alice mačke ne personificira, pušta im njihov životinjski život, ali ističe da spašavanjem svake životinje pomažeš i čovjeka u njegovoj prirodnoj (ne)ravnoteži. Mace su kao vrsta malo drugačije i specifične pa su tijekom povijesti imale i prijatelja i neprijatelja.
No, sita mačka dobra je lovica (miš je mački igra), a gladna mačka je tatica (kradljivica), stara je izreka. Spoji li se to sa samosvojnim karakterom i čistoćom, mnoge je u ljudskoj civilizaciji u njihovu domu usrećila. Gospođa Heger, iako po životnim referencama (od Pariza do Njemačke i Zagreba) intelektualka, odabrala je da ona „služi“ macama, a živi u uvjerenju da će u ne tako dalekoj budućnosti ubijanje životinja biti strože kažnjivo.