Za The Black Keys klubovi su premaleni, festivali još preveliki

Otkako je The Black Keys posljednjim albumima 'El Camino' i 'Turn Blue' statusom nadrastao klupske turneje i nastupe, bend se nalazi u procjepu kako svojim bazično 'komornim' rockom pokretati mase od dvadeset, trideset ili još puno više tisuća ljudi na otvorenim prostorima. Tako su mnogi nakon koncerta na zagrebačkom INmusic Festivalu, pred rekordnih dvadeset pet tisuća ljudi, kuloarski vrlo brzo i olako odmahnuli da su 'Black Keys bili loši'. A nisu bili loši, nego su jednostavno takav bend; prije nekoliko godina gledao sam ih u klubu u Milanu i svirka je bila vrlo slično suspregnuta, a jednako je nepostojeća bila i komunikacija s publikom.

Za razliku od drugog slavnog rock dua The White Stripes, rock je u njihovu slučaju zapravo samo odijelo za introvertiranije varijante bluesa i soula. Oni nisu kategorija opasnog rock benda da bi s lakoćom pokrenuli i uzdrmali mase kao što su to na istoj pozornici proteklih godina s lakoćom i zapaljivo činili Cave, Grinderman ili Stooges, njihov je pristup suptilniji, a svirka načelno mekša; seksistički govoreći, rock po mjeri ženski publike. Ništa loše, naravno. Utoliko su BK više seksi rock bend od mnogih drugih, iako je doista malo erotike grcalo s jarunske pozornice.

E sad, bi li BK za svoje live nastupe trebali naći drukčiji, malo opasniji i žešći pristup, to je stvar ukusa i njihove odluke. U svakom slučaju, dok bi mnogi na njihovu mjestu počeli pisati 'stadionske' pjesme, što bi se kolokvijalno moglo nazvati 'prodajom', BK su upravo u fazi glavnog statusnog skoka snimili album 'Turn Blue' upravo obrnut takvom pristupu. Toliko je sračunat za 'fino' diskofilsko slušanje da glavnu pjesmu s albuma, sedam minuta dugu 'Weight Of Love' kojom su napravili najveći stilski otklon od dosadašnjeg rada, uopće ne sviraju na turneji na kojoj isti album promoviraju, a fenomenalna naslovna pjesma, psiho-laganica od koje po kućama naviru suze na oči koncertno je prošla gotovo neprimjetno.

Nije baš fer, ali to pokazuje delikatnost dihotomijske situacije u kojoj se BK nalaze kao diskografski i koncertni proizvod. Tek nekoliko pjesama za 'masovnu potrošnju' - 'Lonely Boy', 'Gold On The Ceiling', 'Little Black Submarines' – postigli su ono što se očekuje od otvorenih nastupa, zaljuljati publiku, diži ruke u zrak i povesti ljude da pjevaju s njima.

Da je problem djelomično bio i u pomalo mlakom razglasu, moglo se zaključiti na samom kraju jer su posljednje dvije pjesme bisa ('Little Black Submarines' i 'I Got Mine'), BK izveli kao originalna dvočlana postava. Naime, Dan Auerbach (gitara, vokal) i Patrick Carney (bubnjevi) nastupaju uživo s pridružena dva člana na basu i klavijaturama/gitari, ali kada su kao dvojac priveli koncert kraju zagrmili su kao nijednom tijekom sat i pol dugog nastupa. Ipak, unatoč slabostima, ovo je bilo daleko od lošega; možda su se 'Turn Blue' i neke druge sjajne studijske pjesme uživo pogubile, ali je recimo maestralna 'Gotta Get Away' koncertno narasla i pokazala kako staromodni korijenski rock može i danas biti moderan i poticajan.

SET LISTA
1. Dead And Gone
2. Next Girl
3. Run Right Back
4. Same Old Thing
5. Gold On The Ceiling
6. It's Up To You Know
7. Strange Times
8. Bullet In The Brain
9. Money Maker
10. Ten Cent Pistol
11. Howlin' For You
12. Gotta Get Away
13. She's Long Gone
14. Tighten Up
15. Fever
16. Lonely Boy
Bis:
17. Turn Blue
18. Nova Baby
19. Little Black Submarines
20. I Got Mine