Zagrebački mladi informatičari čarobnjaci su za kompjutore, a uče u željezničkoj modelarnici

Sjedili su u prostoriji ispred konverzacijskih terminala kojima je upravljalo računalo HP 2000, tada jedno od najmodernijih na svijetu. Bilo je veličine ormara, i na njemu su učili osnove programiranja. Sastajali su se što su češće mogli u prostorijama pokraj Kazališne kavane i stvarali prve generacije hrvatskih informatičara. Tako je, prije otprilike 50 godina, izgledao rad zagrebačkog Multimedijalnog centra, koji je osnovao doajen hrvatskog računarstva Branimir Makanec. MMC, kako ga vole zvati, ugasio se osamdesetih, a u petanaestak je godina kroz njega prošlo oko deset tisuća djece, većinom srednjoškolaca. Ondje su stekli osnovnu informatičku pismenost, a neki i nastavili raditi na obrazovanju budućih generacija. Na osobit je način tu priču nastavio Zagrebački računalni savez (ZRS), u koji je, uz Makančevu pomoć, u ljeto 1999. došao tajnik Zdravko Škokić.

Lab prije pola stoljeća

U nešto više od 20 godina, koliko postoji, ZRS je postao dom nekima od najboljih mladih hrvatskih informatičara. No, kako nemaju odgovarajući prostor, svoje dane ne mogu provoditi kao u MMC-u. Umjesto toga druže se za vrijeme natjecanja, radionica i priprema u prostorijama koje dijele s modelarima u željezničkoj modelarnici, ali to ih ne sprečava da na gotovo svakom školskom, županijskom i državnom natjecanju osvoje prva mjesta.

– Kao što je MMC bio kultno okupljalište prvih generacija programera, tako je i ZRS ubrzo postao njihov rasadnik – govori Škokić.

Nove generacije mladih znalaca naslijedile su Luku Kalinovčića, Lovru Pužara, Gorana Žužića, Ivicu Kičića i druge, a u Hrvatsku je prvo zlato s Informatičke olimpijade nakon 2012. godine donio Patrik Pavić. Još jedan mladi lumen, Krešimir Nežmah, postao je vođa novih “klinaca” poput Marka Dorčića, Frana Babića i Lare Semeš koji nižu uspjehe gdje god se pojave, a mnogi od njih osvajali su na državnim natjecanjima prva mjesta četiri-pet pa čak i devet puta. Ove su godine tako na državnom natjecanju, treći put od 2007., osvojili  13 od 12 prvih mjesta.

– A dodatna dva prva mjesta donijela im je trostruka pobjeda u kategoriji algoritama za šesti razred. Tri prvaka za isti razred postali su Lovro Tunjić, Fabijan Cikač i Karlo Brčić, koji će motivirati svoje vršnjake i one mlađe na isti način kao što su to činili Nežmah i Pavić u njihovoj dobi – ističe mladi mentor Filip Mravunac, šef udruge “S vijugom”.

Zbog brojnih su ih uspjeha mediji prozvali “čarobnjacima na računalima”, no u ZRS-u se pitaju nisu li zaslužili da napokon dobiju vlastiti prostor. O centru za mlade programere priča se godinama, projekt postoji od 2014., a oni još čekaju da im se san ispuni.

– Činjenica da su programeri imali svoj centar prije pet desetljeća motivira nas da uz potporu Grada i države realiziramo taj projekt. I da nakon 21 godine iz željezničke modelarnice doputujemo u programerski dom – kaže Škokić.

MMC je imao laboratorij i učionicu, a novi centar za mlade programere prostirao bi se na 350 kvadrata. Sastojao bi se od učionica, radionice i natjecateljskog sektora te omogućio istodobni grupni ili individualni rad za 80-ak polaznika. U njemu bi se uz pomoć vlastita informacijskog sustava održavala i programerska natjecanja, odnosno vježbe i simulacije za sve uzraste, od razredne nastave do studenata.

Motivirana darovita djeca

– Centar je prvenstveno namijenjen školskoj djeci i mladeži radi popularizacije i usavršavanja programerskih znanja i vještina, ali i osobama smanjene pokretljivosti, studentima i ostalom građanstvu te osobama treće životne dobi – kaže Škokić. Ističe i da bi roditelji i gosti u centru mogli na zidnim ekranima pratiti tijek rezultata natjecanja, a nekoliko učionica bi se moglo spojiti u dvoranu za predavanja ili svečanosti uz dodjelu nagrada i priznanja poput “Najbolji uz najbolje”, koja je sa Sandrom Perković u glavnoj ulozi već imala probnu izvedbu. Za doprinos u svom području u 21 godinu rada, pak, dobili su i nagradu i medalju Grada Zagreba.

– Darovita su djeca sposobna za sjajne stvari, a u ono su vrijeme bila i dodatno motivirana MMC-om kao programerskim domom u kojem su se okupljala, radila, napredovala i izmjenjivala znanja i vještine. Po načinu rada i doprinosu rezultatima smo poput mlaznog aviona, a po uvjetima kao Kremenko i Kamenko – kaže Škokić.