Osunčani južni obronci Zagrebačke gore bili su najkvalitetnija lokacija za nove bolničke zgrade – privatne i općinske, čija je gradnja regulirana Zakonom o bolnicama 1930. godine.
Uz deficit bolničkih kreveta, glavni poticaj za gradnju privatnih zdravstvenih ustanova, takozvanog Merkurova sanatorija u Zajčevoj (koji je zahvaljujući entuzijazmu Društva trgovačkih i privatnih namještenika Merkur u samo 10 godina prerastao u opću bolnicu) i Željezničarske bolnice, bolnice Bolesničkog fonda za državno saobraćajno osoblje na Jordanovcu, bili su veliki troškovi liječenja.
Dok je Merkurov sanatorij prvotno smješten u adaptiranoj vili i dograđivan, Željezničarska bolnica primjer je za razdoblje međuraća standardne bolničke zgrade srednje veličine s ustaljenom dispozicijom bolesničkih odjela, ambulante, operacijskim traktom s aseptičkom i septičkom dvoranom i gospodarskih prostorija u odvojenim krilima.
Nakon rata opća bolnica prenamijenjena je u specijalističku bolnicu za tuberkulozu i plućne bolesti i sa 180 kreveta bila je po veličini i modernom uređenju prva na Balkanu i među prvima u Srednjoj Europi. Za povijest medicine i razvoj sustava gradnje bolničkih zgrada ključan je događaj realizacija Zakladne bolnice na Rebru – prvog monobloka, jedne velike zgrade sa svim bolničkim odjelima i s gotovo 800 bolničkih kreveta.
Ekonomičan novi model gradnje bolnica s gledišta građenja, održavanja i rada ušao je u opću primjenu u SAD-u 1920-ih, a u Europi 1930-ih. Iako su pripreme i gradnja Zakladne bolnice trajali čitavo međuraće, jedno je to od najvećih postignuća međuratnog Zagreba i temelj i danas još glavnog kliničko-bolničkog centra u Hrvatskoj.
>>Kakav je Maksimir bio prije stadiona i dok je ZOO bio još samo 'vrtić'