Zar smo došli dotle da se ljubaznost doživljava kao svjetsko čudo?

Vozači automobila ne staju pješacima na pješačkim prijelazima, ne poštuju ograničenja brzine, a pješačko pretrčavanje preko ceste nerijetko izgleda kao koketiranje sa životnim stilom kamikaze, odnosno kao traženje problema koji može imati, a često i ima kobne posljedice. Pogrešno je optuživati jedne ili druge kada smo svi podjednako krivi, podjednako neodgovorni i, ono što je najtragičnije, podjednako neljubazni.

Upravo je faktor (ne)ljubaznosti često važniji i traženiji od faktora građanske uzornosti ili poštivanja propisa i zakona. Jer, nekada sve što je potrebno je imati malo dobre volje za nekoga u vožnji propustiti. Svjesni činjenice da ljubaznost u vožnji postaje endemska pojava, učenici Škole za cestovni promet već više od dvadeset godina provode akciju u kojoj mjere ljubaznost u prometu. Iz godine u godinu statistički veći broj je, nažalost, na strani onih neljubaznih zbog čega su se učenici zajedno s policijom, Turističkom zajednicom Grada Zagreba i Autoklubom Siget dosjetili kako takve vozače neće ni kažnjavati ni kritizirati, nego će one savjesne i ljubazne nagraditi. Lijepa je to gesta koja za cilj ima potaknuti sve druge vozače na savjesnije upravljanje svojim limenim ljubimcima.

Međutim, deficit ljubaznosti nije primjetan samo u prometnoj kulturi nego i u svemu što nas okružuje. Uslužne djelatnosti danas su sve samo ne uslužne, ali čak i ako promatramo najosnovniju ljudsku komunikaciju između poznanika, obitelji ili prijatelja, vidljivo je da lijepih riječi i još boljih djela kronično nedostaje. Zar smo kao društvo došli dotle da je ljubaznost postala nešto toliko neobično i nesvakidašnje da se treba nagrađivati kao da je riječ o otkrivenom novom svjetskom čudu? Nažalost, jesmo. I dok će se rijetki donkihotovci boriti protiv takvoga poimanja vrijednosti, svake je pohvale vrijedno nagrađivanje endema društva. Ta briga i pažnja za njih jedini je način da (pre)žive.

Pogledajte galeriju: Vidljivi u prometu