Na ovotjednoj sjednici gradskom će se parlamentu pridružiti 48. zastupnik. Nikola Vukobratović izabran je na dopunskim lokalnim izborima kao zastupnik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) te će u Skupštini predstavljati srpsku nacionalnu manjinu. S 36-godišnjim povjesničarom razgovarali smo o njegovu ulasku u gradsku političku arenu te o položaju Srba u Zagrebu.
Prema popisu stanovništva iz 2011. ispada da Srba u Zagrebu ima 2,2 posto. Je li ta brojka realna i što mislite, hoće li ih na novom popisu biti više?
Brojka iz 2011. vjerojatno nije realna. U Zagrebu se ovaj puta samopopisalo 60 posto ljudi što je dobra brojka. Mi smo računali da u većim gradovima postoji dio mlađe populacije koja se privatno osjećaju kao Srbi, ali im je nezgodno to reći naglas pa čak i popisivaču. Stoga nas ne bi začudilo da na novom popisu Srba bude nešto više, no teško je predvidjeti. Situacija sa Srbima u Hrvatskoj je takva da se kao Srbi deklariraju uglavnom stariji građani. Sve koji su bili klinci 90-ih roditelji su pazili kako ih prijavljuju da im ne otežaju budući život pa se dosta mladih ljudi čak i ako su srpskog porijekla ne deklarira tako Srbi. Nije ključno koliko će po popisu biti Srba u Zagrebu, no bilo bi i dobro da se što manje ljudi boji svog manjinskog porijekla, ne samo srpskog, već općenito manjinskog. Čini mi se da što slobodnije ljudi pričaju o svojim manjinskim identitetima, situacija u društvu bi bila bolja.
A vi? Deklarirate li se oduvijek kao Srbin?
Kada sam se 1985. rodio, roditelji su me u rodni list upisali kao Jugoslavena. Tada je to bilo normalno. Nakon toga dugo nisam bio upisan nikako, a onda sam shvatio da to nije problem i da se trebam osloboditi straha. U odrasloj sam dobi odlučio da je vrijeme da suočim, sebe i ljude oko sebe da je to moj nacionalni identitet i da on nije neprijateljski, već nešto normalno. Imamo različita porijekla i moramo naučiti živjeti s tim. I to ne važi samo za Srbe. Pripadnost nekoj manjini ne umanjuje nečiju pripadnost Hrvatskoj ni na koji način. Bez obzira na manjinsko porijeklo i dalje smo državljani Hrvatske, a Hrvatska je naša zemlja, prostor u kojem smo odrasli, u kojem živimo. Ako netko ima kulturnu specifičnost, sasvim je ok osvijestiti ju. Imam dojam da bi ovo bila puno bolja zemlja da smo raznolikiji.
Kada ste svojim prijateljima i okolini rekli da ste Srbin, kako su reagirali?
Uvijek ima glupih situacija, znalo mi se dogoditi da nekad netko od roditelja kažu 'nemoj se družiti s njim', ali ne mogu reći da sam zbog porijekla imao ikakve probleme. Odrastao sam u Križevcima i imao solidno djetinjstvo. U usporedbi s drugim sredinama gdje djeca, bilo srpske ili hrvatske nacionalnosti, prolazila sve i svašta, Križevci su bili zdrava sredina.
Po struci ste povjesničar. Koja su vam područja interesa?
Mi u Arhivu imamo naglasak na povijesti Srba u Hrvatskoj, no bavimo se i međunacionalnim odnosima. Hrvati i Srbi na ovim prostorima koegzistiraju zajedno stoljećima, kroz veći dio povijesti njihovi odnosi su bili korektni. Ima tu puno pozitivnih priča.
Možete li se sjetiti neke?
Većina Srba u Habsburškoj monarhiji živjela je u Vojnoj krajini i od njih se očekivalo da budu stalno na raspolaganju za rat. No, Vojna krajina nije samo srpska priča. U njoj su živjeli i Hrvati. U situacijama kada je trebalo tražiti prava, u socijalnim borbama, nastupali su zajedno. U 18. stoljeću skupa su odlazili na sastanke i tvrdili kako neće dozvoliti da se vjerske razlike upotrijebe protiv njih. To su primjeri koji se ne spominju, a radi se o seljacima koji u to vrijeme nisu pismeni niti obrazovani, no nastupali su skupa jer nisu htjeli da ih se dijeli. Žao mi je što se hrvatsko-srpski odnosi spominju uglavnom u kontekstu sukoba. Nije uvijek bilo tako. Ima i puno priča o pobratimstvima gdje su se Hrvati, da bi ublažili vjerske razlike, bratimili sa Srbima i obratno da bi gradili zajednicu i smanjili tenzije, poboljšali odnose. Porijeklom smo sličniji nego što pričamo o tome. Radi se o stoljećima zajedničkog života, a nema ni jednog kraja Hrvatske u kojem su živjeli samo Srbi. Gdje god su živjeli Srbi, živjeli su i Hrvati.
Kao kandidat srpske manjine po prvi puta ulazite u Skupštinu. Za što ćete se zalagati kao zastupnik?
U skupštinu me izabrala srpska manjina stoga ću se prvenstveno zalagati za manjina i to ne samo srpske. U Zagrebu ima još manjina, a zajedničkim zalaganjem za sve manjine društvo se mijenja na bolje. Na tome će mi biti fokus. S druge strane, borit ću se za socijalni i održivi grad.
Što to konkretno podrazumijeva?
Zagreb se divlje razvijao, a divlje se razvija i dalje. Grad je dramatično porastao u zadnjem stoljeću, a centar grada i dalje je isti kao u vrijeme kada je Zagreb završavao na pruzi. Teško mi je naći grad u Europi veličine Zagreba koji nema sekundarne kvartovske centre u kojima sve funkcionira. Zadnjih desetljeća se jako malo radi na tome da se razvija život izvan centra, da kvartovi budu samostalne jedinice. Sve to dodatno otežava i prometni kaos. Fali i zelenih površina što je posljedica neplaniranja. Kada se grade kvartovi, parcela koja je bila voćnjak postaje građevinsko zemljište. Ne predviđa se ni dovoljan broj parkirnih mjesta, škole, kanalizacija, a kamoli zelene površine. Očekujem u tome suradnju s novom vlasti jer razmišljaju u tom smjeru.
Kako biste riješili socijalne probleme?
Zagreb je bogat u odnosu na druge gradove, ali i u njemu postoji siromaštvo za koje Grad nema adekvatne programe. Nekad se to rješavalo na horuk, tako da se saniraju pojedinačne sudbine, no to nije sistem. Borba protiv siromaštva je projekt za više desetljeća. Nada se da ću imati prilike utjecati da se nešto pokrene u tom smjeru.
U kakvom ste odnosu s vladajućom garniturom? Planirate li biti dio oporbe ili vladajuće većine u Skupštini?
Mene ne treba ni većina ni oporba. Možemo! ima čvrstu većinu pa nisam u situaciji da im moram pripadati po defaultu, no nadam se solidnim odnosima. Nema puno razloga da ulazimo u konflikte osim u onim područjima koji su mi ključna, a to su manjinske i socijalne politike. Razumijem da su gradu potrebne uštede, no one ne mogu ići preko leđa manjinskih programa. Grad nije smislio ništa drugo što će ponuditi manjinama kao kompenzaciju za smanjenje. To je situacija u kojoj možemo ući u konflikt, no nadam se da ćemo to uspjeti riješiti.
Želite reći da vladajući idu u smjeru rezanja sredstava za manjine?
Nažalost, da. Čudne su to situacije koje ja ne razumijem. Svima je jasno da oni nisu mrzitelji manjina i zbog toga puno ljudi od njih ima velika očekivanja. No, ako manjini ukineš mogućnost da štampa knjige o svojoj povijesti, ili im ukineš, ono što nama prijeti, a to je mogućnost tečajeva ćirilice za djecu što smo do sad organizirali, veliko je pitanje hoćemo li to mi to moći nastaviti organizirati sami. To je tužno jer se radi o sitnišu u kontekstu gradskog budžeta, a nekome mijenja život. Ako nemaš mogućnost da se baviš svojom kulturnom posebnošću, kod ljudi će to izazvati negativne reakcije. Svi se nadamo da će ispasti ok, no ako će štednja ići u velikoj mjeri preko leđa manjina, to će biti problem.
Kako ocjenjujete prva četiri mjeseca nove vlasti u Zagrebu?
Očito je da je situacija izvanredna i ja to razumijem. Nakon preuzimanja vlasti primarna je briga da se grad ne raspadne. S druge strane imam dojam da je puno stvari koje rade reaktivno. U četiri mjeseca ne vidim da su išta ponudili kao svoj program. Sve što rade je krpanje rupa i dugoročno, ako će samo krpati rupe bez da aktivno predlažu neke nove mjere, ostat će dojam kao da nisu ništa napravili. Ako kažeš ljudima, budžet nam je uravnotežen, nismo bankrotirali, oni to neće osjetiti kao neku pozitivnu promjenu. Pitat će se što sam dobio od toga. Možemo je dobilo gigantsku potporu jer su se očekivali dramatični zaokreti. Njih nama, sve je krpanje koje ponekad ostavlja dojam nespretnog krpanja. Da ponude neku potpuno novu politiku, za što sam siguran da imaju kapaciteta, imat će i potporu ljudi, birača, ali i moju.
Je li trebalo po vama sazvati hitnu sjednicu Skupštine s temom situacije u zagrebačkom Holdingu?
Oporba to traži jer je to njen posao. Njima je u interesu da pojačavaju dojam da se radi o izvanrednoj situaciji, no takva sjednica neće ništa osobito riješiti, niti mislim da je situacija s bivšom upravom Holdinga toliko dramatična. Ima tu očito i povrijeđenih ega, koji mogu biti medijski zanimljivi, ali su realno nebitni. Ljudima u gradu nije bitno kako se zove osoba koja vodi Holding, već im je bitno ima li Grad strategiju za bolje funkcioniranje službi. Stručnjaci koje su angažirali trebali bi biti tehnička pomoć, a grad je taj koji bi trebao smisliti koncept kuda ide Holding. U Holdingu je koncentrirano toliko službi da je upravljanje Holdingom u stvari upravljanje gradom. Grada nema bez Holdinga i gradska vlast mora dati jasnu viziju kud to ide. To ne mora biti Holding kakav je bio do sad, Zagreb je postojao i prije njega, no Grad mora vidjeti koja im je politika prema tim službama, treba li ih decentralizirati, je li primat Holdinga da bude financijski održiv ili mu je primarna zadaća osnovnih funkcija grada. To su političke odluke, a ne stručno-ekonomske. Zbog toga su kritike bivše uprave, osim što su motivirane osobnom uvrijeđenošću, nekorektne jer ne može tehničko osoblje oblikovati politiku grada.
Izjave ovog lika ispod su svakog komentara.