Završio je dva fakulteta, a svaki dan prosi jer nema što jesti

Slike koje lete glavom sastanu se u groznoj misli koja zapeče najjače – “koliko nisko mogu pasti?!” Pregrizao je ponos, izašao na ulicu i na korak od sebe postavio kartonsku kutiju. Za kovanice, milodare, za “užicani” novac! Unatoč dvjema diplomama koje ima..

Njegov posljednji izlaz

– Moram. Nemam što jesti – odmah se opravda 37-godišnji Ivica Galić, ekonomist i informatičar koji u Tkalčićevu ulicu u Zagrebu već deveti dan dolazi točno u deset sati.

Ruke grčevito drže samo njemu razumljiv natpis – ”Molim pomoć. Potrebno mi je deset tisuća kuna da popravim svoj svemirski brod i odem kući. A u međuvremenu moram prehraniti sebe i djevojku... Radio bih ja, ali nitko neće zaposliti vanzemaljca...” Zbog ispisane poruke zazvoni pokoja kovanica u kartonskoj kutiji. Ali, nitko ne pita ništa...

“Odao se prosjačenju” – tako novu “profesiju” ovog Zagrepčanina, šturo i birokratski, tumači Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira. Ne samo tumači, Zakon ga je već po praznim džepovima “kaznio” dva puta. U oba slučaja 263 kune! Sve zbog prosjačenja.

– U devet dana koliko stojim ovdje policija me pokupila već dva puta. Kaznili su me, iako je nešto niže od mene stajao neki drugi čovjek koji je pjevao. Policajac me vodio i rekao – ti ne pjevaš, on pjeva – prepričava Ivica.

Teška srca priznat će – izlazak na cestu bio je moj posljednji izlaz. Dugovi se gomilaju, čini mu se iz sata u sat, a račun za struju, kao ni ostale režijske troškove više nikako ne može plaćati..

– Drugog izlaza nije bilo – priča tiho, odjeven u najbolju i najtopliju odjeću koju ima.

Priznaje, o prošlosti često razmišlja, a diplome koje još čuva u nenamještenom stanu više mu ne znače ništa. Srednju školu završio je u Americi, tamo preko bare upisao je i završio fakultet informatike, a po povratku u Zagreb i Ekonomski fakultet. Brojke koje je računao u odjelu financija u Plivi dok je još radio i bio “viši” soj, daleko su od ukupnog iznosa koje zbroji u svojoj kartonskoj kutiji. Nisu približne ni plaći koju je zarađivao u vrijeme dok je radio u Ericssonu.

– U Plivi sam radio godinama najprije u odjelu informatike, nakon čega sam prešao u odjel financija. Ubrzo nakon promjena u firmi ja sam dobio otkaz. Sreću sam onda pronašao radeći u Ericssonu, a onda je nastupila kriza. Od tada za mene nema posla – prepričava.

Nešto novca uspio je zaraditi radeći na crno, ali stalnog posla i sigurnih primanja za njega nema.

– Kucao sam na razna vrata, pokušavao pronaći posao, ali sve je to bilo neuspješno. Uvijek sam gledao da moje školovanje bude što uspješnije i što bolje i eto gdje me je to na kraju krajeva dovelo – priča Galić.

Svjestan je da je prosjačenje kazneno djelo, ali dva puta ga privesti...

– Na Prekršajnom sudu sutkinji i sucu objasnio sam da nemam drugog izbora, ispitivali su me o svemu, o mome školovanju, o životu, stanu u kojem živim. Objasnio sam im da kazne koje su mi uručili ne mogu platiti. Na kraju su mi one oproštene, ali se bojim uhićenja. Bojim se da ću završiti i u zatvoru – priča uplašeno.

I ovog je vikenda Galić ponovno samo korak ispred sebe stavio kartonsku kutiju za milodare i promrzlim prstima uhvatio svoj natpis. Na starom mjestu, u blizini stuba koje vode na tržnicu Dolac.

Radio bi bilo što

– Opet mi je prišao policajac i tražio osobnu. Zamolio me da se udaljim s mjesta gdje prosim, a kada sam mu objasnio zašto sam tu i da ne mogu otići, rekao je da će me privesti – kaže.

Ipak, od trećeg privođenja nije bilo ništa, policajac je odustao... Hoće li odustati baš svaki put, jer Galić poručuje – u Tkalčićevu će i dalje nastaviti dolaziti barem dok se ne snađe drukčije.

– Naravno da želim raditi.Radio bih bilo što, sposoban sam i mogu, ali posao ne mogu pronaći. Ono što sam i obavljao na crno trajalo je kratko i nije me spasilo – priča Ivica Galić.