Želimo li da i nama sutra okrenu leđa kada budemo molili pomoć?

Dva su događaja – jedan zabilježen u medijima, drugi bez medijske prašine. Oba odigrana u javnom gradskom prijevozu, u vremenu kada su gužve na ulicama i u tramvajima posve uobičajena stvar. Događaji dovoljni da toliki broj ljudi, bude li potrebe, drugom uskoči u pomoć. Ili ipak ne?

Vijest da je putnike “dvanaestice” napao rastrojeni muškarac koji je šakama uspio pretući troje putnika, među njima i djevojku, kojoj je, prema izjavama svjedoka, jedna strana lica od udaraca pomodrila, šokantna je i degutantna. Iako je nasilnik svladan jako brzo, i to policijskom intervencijom, zabrinjavajuća je upravo činjenica da je uspio šakama dograbiti troje putnika. No kako se nitko iz toga tramvaja nije usudio dograbiti njega?

Slična se priča odigrala koji tjedan prije i u “šestici”. U krcatom tramvaju stariji si je putnik dao za pravo dirati školarku, hineći kako s rukom, zbog gužve, nema gdje drugdje osim na njezinu stražnjicu. I dok se ona izmicala, a pored nje stajao muškarac, za barem dvije glave viši od pohotnika, putujući sa svojom kćeri, tek je okrenuo očima na molbu druge putnice da pomogne djevojci. I nastavio se ponašati kao da baš ništa ne primjećuje. Bez ikakve reakcije.

Djevojka je ipak imala dovoljno sreće – putnica koja je molila muškarca do sebe da pomogne djevojci na kraju je uzela stvari u svoje ruke pa je u gužvi, s hrpom vrećica, uspjela za jaknu povući nasrtljiva putnika i vikom ga zbuniti pa je na prvoj sljedećoj stanici izišao. Žrtva je tek promrmljala “hvala” i ostali dio svoga puta držala pognutu glavu. Napade ne očekujemo okruženi ljudima, dapače, uz više ljudi osjećamo se sigurnijima. Među njima ima sigurno, računamo, i nekoga tko će nam pomoći. A onda sami zakažemo. Kalkulacije da će uskočiti netko drugi oduzimaju minute.

Jesmo li otupjeli na negativnosti, bezobrazluk i nasilje?

Jesmo li zaboravili biti ljudi? Bilo bi žalosno da jesmo, jer možda će i nama sutra biti potrebna pomoć.