Najmlađa mažoretkinja ima 68 godina, najstarija 85, a njihova prosječna dob je 76 godina. No, kad stanu na pozornicu i započnu svoju točku, na okretnosti bi im zavidjeli i oni dvostruko mlađi. Ova skupina plesačica iz Doma za starije osobe Maksimir dosad je nastupila 283 puta, a pozornicu su dijelile s Lukom Nižetićem i Severinom te grupama Vatra, Pips, Chips & Videoclips i Prljavim kazalištem. U 25 godina svog postojanja, koliko danas slave, obišle su cijelu Hrvatsku i svijet, upoznale hrvatskog predsjednika i pola glazbene estrade, a jedina neispunjena želja im je nastupiti na stadionu Maksimir za članove svog omiljenog kluba.
Rekreativna terapija
– Čak imamo posebnu koreografiju za njih, koju smo smislile kad smo s Pipsima izvodile pjesmu “Dinamo ja volim”. Sve smo velike navijačice pa je plesati na pozornici za naše plave dečke jedan od najvećih snova – objašnjava članica sastava Ružica Majić, uz zdušno kimanje ostalih članica, kojih je u sastavu ukupno 15. Ove mažoretkinje danas su brend Doma za starije sobe Maksimir, a do njihova postojanja došlo je zahvaljujući jednom maskenbalu u veljači 1995. godine.
– Tema zabave bile su plesne skupine, pa je nekoliko gospođa odlučilo nastupiti kao mažoretkinje. U kreativnoj radionici su od krep-papira izradile svoju uniformu, kape i ostale dodatke i nastupile kao maškare – objašnjava njihova voditeljica i koreografkinja Nada Majcen, inače fizioterapeutkinja u Domu.
Nastup je bio, nadovezuje se ravnateljica Jasminka Dlesk Božić, jako uspješan, damama se priprema za točku jako svidjela, pa su mažoretkinje zaživjele kao plesna skupina koja sad slavi svoj srebrni pir. A u tom razdoblju, kaže ravnateljica, promijenilo se mnogo. Dok su u početku članice bile štićenice Doma za starije Maksimir, danas gotovo niti jedna ondje ne stanuje. U skupini djeluju kao članice Kluba za starije osobe Maksimir, i to kao dio rekreativne terapije. Osim toga, plesačice su svojim stalnim nastupima s godinama dobile reputaciju “kul” energičnih bakica koje nastupaju u prosjeku desetak puta godišnje.
– Prije su se sramile nastupati, bile su nesigurne u sebe, a nisu niti imale pravu uniformu. Danas su obišle svijet i postale su simbol grada – ističe Dlesk Božić. Da su ostale tako sramežljive, slažu se mažoretkinje, ne bi sigurno, na primjer, nastupale na Supertalentu, gdje su apsolutno oduševile žiri i publiku i prošle prvi krug. A kao da njihov život nije dovoljno zanimljiv, kao crticu spominju i nastup za bajkere na susretu u Puli.
– A ondje je s nama je plesao gradonačelnik grada Daytona Beach iz Floride, to je bilo posebno zanimljivo iskustvo – prisjeća se članica Ana Polovina. A plešu na glazbu svake vrste, pa imaju koreografiju za “Ples na kiši” iz istoimenog filma, rock-hitove Prljavaca, glazbu iz vesterna ili pak “Tritsch-Tratsch polku” Johanna Straussa. A kao rekvizite osim štapova koriste i traku za gimnastiku, kišobrane, rekete, balone, pompone, lepeze...
– Sve zajedno znaju 25 koreografija, a plesni su koraci, dakako, prilagođeni njihovoj dobi – kaže N. Majcen. Probe su, dodaje, jednom tjedno, ako imaju nastup, onda malo češće, a da “pohvataju” plesne korake za neku pjesmu, obično im treba nekoliko mjeseci. No, sporo učenje im nimalo ne smeta jer su ti su susreti, osim fizičkog treninga, ujedno i prilika da pohvataju što ima novoga u njihovim životima.
– Obično se prvo mora popiti kava, malo porazgovarati, pa tek kad smo to obavile, onda počinjemo s treningom – smije se voditeljica N. Majcen. A osim na treninzima, kažu plesačice, sve se često druže i u slobodno vrijeme pa je zato plesna skupina odlična prilika za sklapanje prijateljstava.
Imaju tajnu zdravog života
Ono što ove seniorke održava tako vitalnim i čilima unatoč godinama, slažu se sve, neprestano je kretanje i to za vrijeme treninga kao i nakon. Sve one sudjeluju i u drugim fizičkim aktivnostima, neke od njih redovno hodaju na Sljeme, a Ružica Majić vodi i dvije dodatne plesne skupine.
– Ovo je jedna nova generacija umirovljenika za koje su pokret i zdravlje postali zakoni kojih se moraju pridržavati, koji žele aktivno uživati u životu. To ih u stvari održava – govori ravnateljica doma. A koliko ovim seniorkama znači biti mažoretkinja, dokazuje i činjenica da se na svoje mjesto u timu vraćaju čak i nakon teških i zdravstvenih tegoba, poput slomljenih udova i teških, naizgled terminalnih bolesti.
– I evo nas uvijek nazad. Jako volimo biti mažoretkinje, to nam je najdraža stvar na svijetu – kaže R. Majić.
VIDEO Kakav je novi rotor, i kako zapravo treba voziti kružnim raskrižjem objašnjava dr. sc. Sinan Alispahić
Hm, nisam mislio ali. Kako je u starački dom u Ravnicama, prijava moguća tek sa 65 godina, dakle kad primiš prvu penziju, što je u Hrvatskoj skoro nezamisliva dužina radnog staža, ne znam da li bi ovo pohvalio ili pokudio. Dom je subvencioniran od grada, a ovi drugi ili penzići, ili nepenzići bez primanja, koji nemaju, kao oni jadnici u Zagorju, malo se izroštiljaju i umru od predoziranja dimom, kod pohlepnih krvopija, privatno-staračko-domskih. Dakle, još jednom, svaka pohvala i čestitke, ali bilo bi lijepo čuti u kojim godinama su dame prvi puta bile smještene u dom i da li su radile, ili su tamo pravom na obiteljsku mirovinu. Inače, kad predaš zahtjev, recimo danas, daju ti do znanja da se sada 2020, rješavaju "slučajevi", koji su predali zahtjev 2007 godine za jednokrevetne sobe, a za dvo i tro krevetne sobe "slučajevi" s prijavama iz 2014 godine. ali ako je žurba i frka, - znate, možemo se dogovoriti. Pa ni vrag, da i u deda-baka,landu, - ima korupcije. Ali ipak, još jednom čestitke bakicama, a pljuska sustavu. Btw, sjećam se ovog nastupa na moto susretu u Puli. Ah tak, simpa, ali ne vidim ih uz AC-DC, a i ovaj iz Daytone, kojeg spominju, nije gradonačelnik, nego zamjenik i šef nekog moto kluba tamo.