Tri ženke, a s njima je sad i jedan mužjak. Stigao je iz Njemačke sabljorogi oriks koji će u zagrebačkom Zoološkom vrtu društvo praviti “damama”, sve s ciljem omogućavanja razmnožavanja da bi se vrstu očuvalo i vratilo u prirodna staništa. Kako se društvo već sad snalazi te što se od njih očekuje u budućnosti, u ZOO-u će pobliže objasniti danas, a nama su kazali kako je Zagreb dio Europskog uzgojnog programa zaduženog za očuvanje ugroženih životinjskih vrsta.
Nema znojenja
A jedna takva vrsta upravo su sabljorogi oriksi, koji su naseljavali stepe, pustinje i polupustinje sjeverne Afrike, no izumrli su u prirodi. Bilo je tih gracioznih antilopa, doduše, u zoološkim vrtovima te u prirodnim rezervatima, pa su stvoreni programi u sklopu kojih se oriksi danas uspješno vraćaju na lokacija na kojima su živjeli. A tko su uopće članovi ove “ekipe”? Sabljorogi oriks, spomenuli smo već, jest antilopa, parnoprstaš iz porodice šupljorožaca. Znači to, najjednostavnije rečeno, da cijeli svoj život nose rogove koji su šuplji te rastu kako raste i sama životinja. Specifična je činjenica da te rogove imaju oba spola, i mužjaci i ženke, a ovima prvima nisu samo ukras. Koriste ih u borbi s drugim mužjacima u vrijeme parenja, međutim nisu baš agresivni pa ti sukobi vrlo rijetko završavaju kobno.
Ovim je sisavcima duljina tijela do 175 centimetara, a teški mogu biti do dvjesto kilograma, dok im rogovi narastu i do metar i pol te ne stoje uspravno, već gotovo paralelno s leđima. Sabljorogi oriksi svijetle su boje, što pomaže prilikom reflektiranja sunčevih zraka jer žive u pustinjama, a ispod vrata i na području trbuha krzno im je tamno. Životu na sjeveru Afrike dodatno su prilagođeni i širokim kopitima, koja im olakšavaju kretanje po pijesku, a guste trepavice i teški kapci pomažu im kad puše vjetar jer im pijesak ne ide u oči. Tijekom dana trude se ostati u hladu, po hranu odlaze noću, bez vode mogu dugo, a osjećaju i promjene u vlažnosti zraka. Znoje se tek na temperaturi od 46 Celzijevih stupnjeva i uvijek se kreću u krdima predvođenima alfa-mužjakom.
Žive 30 godina
Osim kad je vrijeme za mladunče. Ženke sabljorogog oriksa gravidne su oko osam i pol mjeseci, a uoči koćenja odvajaju se od krda i prvih tjedan dana same podižu svoje mlade, koji na svijet dolaze teški između devet i 15 kilograma. Vrlo brzo počnu se hraniti travom, biljem, sočnim korijenjem, voćem i povrćem te, ako su u prirodi, izbjegavati grabežljivce: lavove, leoparde i hijene.
Koliki im je životni vijek ako ga provode u stepama, pustinjama i polupustinjama, ne zna se, a žive li u zoološkim vrtovima ili u rezervatima, dožive i do trideset godina. Što se tiče ovih zagrebačkih sabljorogih oriksa kojima je stiglo njemačko “pojačanje”, djelatnici Zoološkog vrta o njihovoj sudbini govore posjetiteljima gotovo svake godine povodom Svjetskog dana divljih vrsta, koji se od 2013. obilježava u ožujku. Naučiti se tada može i da su ovi šupljorošci početkom 2000-ih u prirodi bili istrijebljeni, a tek su napori stručnjaka u sklopu programa održavanja vrste doveli do toga da ih se danas može vidjeti ondje gdje i pripadaju. U pustinji.
Video - Ovo su važne stvari koje nas čekaju u 2023., posebno pravilo vrijedit će za bankomate do travnja