Zgrade su se mogle ojačati, ali tad bi trebalo iseliti iz njih sve stanare

Potresnim građevinarstvom počela se, kaže, baviti sasvim slučajno. A danas, kada o njoj pričaju oni iz građevinske struke, govore o njoj kao legendi.

Mihaela Zamolo, aktualna dopredsjednica Hrvatskog društva za potresno građevinarstvo, među prvima je pohitala u ruševine Zagreba nakon potresa koji je na 5,5 Richtera zatresao grad. Javila se na poziv Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, kada su stražili stručnjake volontere koji će procijeniti statiku grada. S kolegama je obilazila urušene zgrade. U prvih tjedan dana odradili su više od 5000 volonterskih procjena, trenutno ih je gotovo devet tisuća, a s radom nastavljaju dok se ne pregledaju sve zgrade. Zbog svojeg prethodnog iskustva često je i pomagala dajući stručno mišljenje oko svega što je trebalo.

- Jedno sam vrijeme predavala potresno inženjerstvo na Građevinskom fakultetu, a onda sam počela raditi u Institutu građevinarstva Hrvatske (IGH), gdje su imali veliku dokumentaciju vezano uz potres u Skopju 1964. godine i u Banja Luci 1969. To nam je pomoglo da iz postojećih oštećenja učimo kako ćemo projektirati buduće građevine – govori mr. sc. dipl. ing. građevine Mihaela Zamolo, koja je 15 godina sudjelovala i u istraživačkim projektima koje su vodili SAD i Jugoslavija kako bi detektirali potresna područja u obje zemlje. Na čelu projekta s američke strane bio je istraživački centar za potrese sa sjedištem u Berkeleyju, odnosno sveučilištu u Kaliforniji, pa je jedno vrijeme provela i u SAD-u.

- Ispitivali smo zgrade, radili na raznim modelima, proračunima... – ističe M. Zamolo, dodajući da su tako i testirali niz zgrada u Novom Zagrebu dok su se kvartovi još gradili, pa su tako u Utrini na krov jedne zgrade u fazi konstrukcije postavili velike mase koje su pomicanjem simulirale potres.

- U principu sve zgrade građene nakon 1964. godine, kad se dogodio veliki potres u Skopju, već su građene s elementima koji doprinose sigurnosti. Nakon potresa donio se prvi propis o protupotresnoj gradnji, a s godinama su se te regulative još postrožile – govori M. Zamolo, koja je procjenjivala štete nakon potresa u Crnoj Gori, Stonu i Dubrovniku, Banjoj Luci, Italiji... Koliko bi sanacija šteta od potresa u Zagrebu mogla trajati ne želi predviđati dok se sve zgrade ne obiđu. No u muzeje, kazališta i ostale javne institucije moglo bi se, smatra, i prije osam do deset godina. Brojka je to kojom gradonačelnik Milan Bandić barata kad ga se pita koliko će sve skupa trajati.

- Ako će se ići po uzoru na druge zemlje, prvo se obnavljaju javne zgrade – kaže M. Zamolo, dodajući da se šteta u središtu Zagreba mogla spriječiti ulaganjem u zgrade, no želi li se to napraviti kako spada ne bi li se zgrada ojačala za potrese, to je proces koji nije nimalo jednostavan.

- Jedan od načina je umetanje novih zidova ili zatega, često se moraju angažirati i projektanti te konstrukteri, a obično se i stanari moraju iseliti dok se to radi, što znatno poskupljuje cijelu priču – kaže M. Zamolo, dodajući da taj problem i postoji u ostalim europskim gradovima. Zakonom koji se trenutno izrađuje, dodaje, moglo bi se, ukoliko se tako koncipira, obvezati da se zgrade prilikom nadolazeće obnove moraju osigurati od potresa.

- Ako je uništena statika zgrade, to ne znači da će njena obnova trajati dulje nego ako nije uništena statika, sve ovisi o pojedinoj zgradi, koja je vrlo složeni sustav s puno elemenata – govori M. Zamolo, dodajući da ima primjera zdanja u centru grada koji su ostali stajati jer su jako kvalitetno građeni u doba kad su nastajali.

- HNK je, recimo, gotovo netaknut, a zgrade oko njega su dosta oštećene. Takve su zgrade gradili oni s najvećim znanjem i iskustvom i ovdje se jasno vidi da postoji razlika u izgradnji javne zgrade i obiteljske kuće – kaže ova građevinsko-potresna stručnjakinja i zaključuje uzrečicom – ne ubija potres, nego građevina.