Živi u kartonskim kutijama i kaže: "Trudim se biti čista da nitko ne primijeti da sam na ulici"

Sto je dana kako živi na ulici. Ne broji više, pa točno u dan ni ne zna.

Ona, njezina dva psa, Srebrica i Felis, sklupčani u kutu napuštene zgrade, ograđeni kartonskim kutijama koje od očiju prolaznika skrivaju uredno posložene stvari.

Zaviruju preko kutija

Nešto čiste odjeće, boce vode, naočale, ručnici, pokoja deka – sve one stvari koje je 60-godišnja M.G. ponijela kada je napuštala podstanarski stan i zatvarala vrata načinu života kojim je do tada živjela.

– Sram me – kaže dok moli da joj identitet ostane barem malo zaštićen. Ionako u naselju Jarun već velik dio ljudi zna za nju – neki od njih donose i njoj i psima hranu, drugi joj se, zbog čiste znatiželje još s ranim jutrom zaviruju preko kartonskih kutija – u svijet koji živi na betonu. I tada se srami.

Bez socijalne naknade

– Pitali su me ljudi jesam li gladna, trudila sam se da nitko ne primijeti da jesam, pa im nisam ni odgovarala – kaže dok sjedimo u parku nedaleko njezinih kartonskih kutija.Izuzetno je uredna, na ruci drži malu narukvicu, vidno dragu joj bižuteriju i kaže: "Nisam plakala. Otišla sam na ulicu kad je još bilo hladno. Očvrsnula sam na teške situacije. "

Kratkim rečenicama sažima svoja tri mjeseca života na ulici.

– Još ima dobrih ljudi. Popričam s njima. Trudim se biti čista i uredna. Trudim se biti normalna da nitko ništa ne primijeti – kaže dok uza sebe čuva svoja dva psa koji su uz nju godinama. Oni su pomogli da izdrži tijekom hladnih noći. A pomoć? Nekada je čuvala djecu, čistila, šivala, no kada se sve iscrpilo novca za plaćanje najma stana nije imala.

Ukinuta joj je socijalna pomoć, a u tri mjeseca, iako se smjestila samo nekoliko metara od crkve, tek su je rijetki primijetili. Mlada djevojka (podaci poznati redkaciji) što bi joj donosila hranu i članovi udruge Suza. Oni joj pokušavaju pronaći smještaj.

– Treba mi smještaj. Znam da mogu raditi. Radit ću bilo što. No jedan je uvjet – svoja dva psa neću napustiti.