Prvo treba prošetati dvjestotinjak metara do glavne ceste, pa zatim uz brdo ulicom Korana do ulice Gornji Bukovaac i konačno oko kilometar po njoj. Sve skupa oko 2 i pol kilometra te oko pola sata hoda potrebno je Nadi Pernar da iz Jazbine da dođe do svog doktora i ljekarne. Bliže od toga, kaže, naprosto ga nema. Nedaleko od ambulante, dodaje, je i trgovina, pa su odlasci na preglede obično prigoda i za kupovinu s obzirom da joj se hodočastiti dva puta jednostavno ne isplati. Račune plaća, kao i svi drugi stanovnici naselja, u pošti nedaleko Maksmirske, a svježe meso, jaja i povrće nabavlja na placu u Dubravi ili na Kvatriću.
- Hvala Bogu pa autobus za Maksimir ide dosta često, a odatle mogu sjesti na tramvaj i produžiti do tržnice – kaže nam Nada Pernar.
Život u gradu, a opet, na neki način van grada nešto je na što su svi već odavno naviknuti, objašnjava Branko Ciglar, jer je to cijena koju stanovnici Jazbine i Bukovca plaćaju za miran život u podnožju Medvednice.
- Mi smo ovdje sretni jer smo u miru i tišini, i zato nam nije problem tu i tamo skočiti na bus da obavimo što trebamo, bio to šoping ili pregled kod doktora – kaže Ciglar, koji u naselju živi od 1957. godine, a dodaje i da je stanje danas još i dobro kakvo je bilo prije tridesetak godina. Danas naselje ima nekoliko trgovina, kafić, ambulantu, školu i vrtić.
- Jest da moramo malo planinariti da dođemo gdje nam treba, ali smo zadovoljni s onim što imamo - kaže Ciglar.
A jednako tako razmišljaju i oni koji žive u krugu oko okretišta na Mihaljevcu, iako su jedna trgovina i pivnica sve što od sadržaja imaju na raspolaganju. Za otići na plac, kaže Gordana Maloča, treba sjesti na autobus i voziti se nekih pet kilometara Dolca ili Britanskog trga, a u slučaju da je potreban liječnik, najbliži im je dom zdravlja onaj u Martićevoj, što također zahtjeva “jahanja” po tramvajima i autobusima.
– Moram priznati, život u ovom podneblju me smeta jer zbog nedovoljno sadržaja nemamo onu međuljudsku povezanost. Hladno je ovdje živjeti, bez topline – iskrena je bila Dubravka Maksimović iz Mlinova.
I dok se ovi kvartovi mogu pohvaliti da barem imaju trgovinu i kafić, pa čak i frizerski salon, isto se ne može reći za, naprimjer, Novi Petruševec. Tamošnji stanovnici ispijanje kave, umjesto u bircevima, provode na terasama svojih kuća, dok se djeca igraju uglavnom na ulici, s obzirom na to da je njihovo jedino igralište uvijek prepuno. Ili mogu, kaže, Blaž Komljenović, sjesti u auto ili na autobus i odvesti se u susjedno naselje, jer kafića ili restorana u tom naselju nema.
A u slučaju da trebaju liječnika, kažu nam, najbliži je dom zdravlja u Peščenici ili Žitnjaku, oko dvadeset minuta autobusom. No, ne može se reći da ovo naselje nema baš ništa od osnovnih potrepština, jer trgovina ipak postoji. Tu se mogu kupiti neke osnovne namirnice, no za pravi “špeceraj”, potrebno bi bilo opet sjesti u auto i odvesti se do City Centra, za što im treba desetak minuta. Oni koji se koriste javnim prijevozom trebat će, pak, pri tom promijeniti dva autobusa, pa je za njih ovaj izlet prava rijetkost.
- Bez auta ovdje ne može se nikamo. Mi stariji pogotovo ovisimo o našoj djeci koja nas voze doktoru ili na frizuru, jer sami jednostavno ne možemo – kaže Milka Komljenović iz N. Petruševca.
No, “šampion” u izoliranosti i nedostatku sadržaja za svoje stanovnike najmlađe je zagrebačko naselje. Oko novih zgrada u Podbrežju, naime, nema ni ambulante i kafića, a bome ni vrtića ni škole, a o pekari, mesnici ili frizerskom salonu može se samo sanjati. A kad se prije nekoliko mjeseci ondje otvorila prva trgovina, lokalni stanovnici bili su toliko sretni da im nije ni smetalo to što u njoj mogu kupiti samo dvije vrste sira i manje od pet vrsta salame. Postoji, doduše, između zgrada veliko dječje igralište, no kada smo ga posjetili, u njemu su zatekli samo dvoje djece.
Prolaznik bi u prvi mah, stoga pomislio da na ulici nema nikoga jer su stanovi u zgradama dovršenim prije godinu ipol dana prazni. No, kazat će nam Robert Bilić, to je daleko od istine jer su gotovo svi stanovi unajmljeni ili rasprodani. Stvar je u tome, dodaje, što u kvartu nema ama baš ničega zbog čega bi itko htio biti vani.
- Na kavu idemo u Otok ili Siget, u crkvu isto u Siget, za kupovinu moramo sjesti pa do Avenue Malla, Sloboštine ili Buzina. Za svaku sitnicu koju moramo obaviti treba nam auto ili javni prijevoz, koji vozi u prosjeku svakih 45 minuta – objašnjava Bilić koji stanuje u jednoj od zgrada. Ima tu možda i neke prednosti, ističe pak njegova susjeda Martina Bijonda, jer je ovo savršen kvart za one koji žele biti u blizini grada i živjeti u modernom stanu, a opet uživati u mirnom obiteljskom životu.
Ne vidim svrhu teksta?