Surovu stvarnost i monotonu svakodnevicu mnogi razbijaju "živeći u oblacima", no ovi ljudi doslovno i žive tako. Svaki dan modernim dizalima uspinju se na najviše katove novih zagrebačkih nebodera, a pritisak je, zbog brzine kretanja u visine toliko velik da se uši začepe. Gore nema prometne buke, a ljudi se doimaju kao mravi koji bezglavo jurcaju po svom mravinjaku.
Naši sugovornici s uzvišenog gledaju na grad i sav metež koji se dolje događa dok im pogled puca od Sljemena do Novog Zagreba... od zapada do istoka grada. Oči i um odmaraju na obalama Save, na Gornjem gradu ili katedrali, a u pauzama između posla maštaju da su na izletu na Medvedgradu, koji osobito mami njihove poglede.
Najnoviji sistem dizala
– Tek kada vidite Zagreb iz ptičje perspektive, dobijete dojam velegrada. Inzistirao sam na staklenim stijenama do poda kako ništa ne bi ograničavalo pogled, tako da mogu vidjeti čitav Zagreb – kaže Boris Kordić, direktor Hidrocommercea, koji radi na 23. katu Eurotowera, najviše zgrade u zemlji, smještene na Sveučilišnoj aleji, tik uz najpohađanije zagrebačke fakultete. Po struci je pilot, pa je naviknut na visine, i kada se udubi u posao, nema dojam da radi na 97 metara visine.
Zgrada je opasana dvostrukom staklenom fasadom, tako da je potpuno izolirana od buke. Dizalo im se, kaže Kordić, nije nikad pokvarilo. Ako nestane struje, imaju više generatora, toliko jakih da pokreću pet dizala.
Sustav dizala je sasvim drukčiji nego u drugim zgradama. Kada se pozove, utipka se broj kata na koji želite ići, a u dizalu nema apsolutno nikakve tipke.
– Navikao sam na takav sustav pa mi se često dogodi da uđem negdje drugdje u dizalo, stojim i čekam – kaže Kordić.
Još jedna zaposlenica, koja radi u visinama, je i Jana Bosto, savjetnica za regulatorne poslove u Hrvatskom Telekomu. U zgradi u Savskoj ulici radi godinu dana, a posao na petnaestom katu iznimno joj je ugodan, osim kad, primjerice, žuri na sastanak.
Dizalo gotovo uvijek stane barem dva, tri puta na različitim katovima pa je biti na vrhu prava smetnja. No najčešće se vrijeme u dizalu krati šalama koje kolege izmjenjuju.
– Zanimljivo mi je promatrati ljude koji se voze sa mnom. Neki gledaju dolje, drugi u strop, dok treći komuniciraju. U tako malom prostoru vidi se i čovjekov karakter – kaže Jana.
Iako ne može vidjeti što se događa na tlu, sve što je u zraku jasno je vidljivo. Tako ju je jednom preplašio helikopter koji se stvorio ispred prozora, a poslije je doznala da je kružio oko zgrade snimajući reklamu na njenom vrhu. Lijepo je, kaže, gledati godišnja doba kako se mijenjaju, a najviše joj se sviđa Zagreb zimi kada je prekriven snijegom.
Stan s pogledom na grad
Od visine ne pati ni Zorana Novkić, koja je odlučila živjeti na visokom. Do stana na sedmom katu novogradnje na Radničkoj cesti penjala se samo jedanput kad je dizalo bilo pokvareno zbog poplave u podzemnoj garaži.
Zvukovi s ceste su dobro izolirani, no nekad se čuje lavež susjedova psa ili glasna glazba. Stan gleda na sjeveroistok pa tako, ni kad se ostane dulje vani, ne može dugo spavati zbog sunca, čije se zrake u zoru pojave na prozoru.
– No, nikad se ne bih mijenjala ni s kim za prizemlje – zaključila je Zorana.