Zahtjev da se na križanju ulica grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice odobri gradnja 34-katnog nebodera podijelila je stručnjake oko pitanja trebaju li Zagrebu poslovni tornjevi. Oni su, ističu zagovornici vertikala, ekonomska nužnost. No, svi se slažu da se nikakvim ekonomskim računicama ne može opravdati gradnja stambenih nebodera jer je život u tim vertikalnim košnicama, kažu, nehuman. Zato je i GUP ograničio visinu stambenih zgrada na najviše devet katova iako se posljednjih godina u Zagrebu najčešće grade četverokatnice. Investitorima vjerojatno nije u prvom planu humanost koliko činjenica da u niske zgrade nisu obvezatni ugrađivati dizala i druge skupe uređaje, što im osjetno pojeftinjuje investiciju.
Problem su troškovi održavanja
(Ne)humanost stanovanja u neboderima nije prva briga ni njihovim stanarima. Više ih muče troškovi održavanja. Neboderi su, uvjerili smo se u Prisavlju 10, složeni pogoni s mnoštvom uređaja bez kojih bi normalno stanovanje bilo nemoguće. Na terasi toga 24-katnog nebodera tišinu su svako malo remetila brujanja.
- To su ventilacijski uređaji. Bez njih se ne bi provjetravale kupaonice, toaleti, ostave... - objasnio je Nenad Miljković, predstavnik suvlasnika Prisavlja 10, inače vlasnik stana na 16. katu. - Neboder je velik sustav koji funkcionira samo ako ga dobro održavate i u njega ulažete.
Osim dizala, visoke stavke održavanja, valja održavati i agregate, hidroforske stanice, protupožarni sustav, antene, zajedničke instalacije... Pričuva od dvije kune nije dovoljna, kaže N. Miljković, ali sve ipak funkcionira zahvaljujući entuzijazmu nekolicine ljudi i tome što sami obavljaju znatan dio majstorskih poslova.
- Svaki dan kad se vratim s posla, obilazim zgradu. Ako nešto ne valja, odmah popravljamo. To je naše - kaže Miljković - ali neki suvlasnici misle da mi nešto svojatamo i prisvajamo. Kad ne bi bilo briga s održavanjem, život u neboderu bio bi lijep. Iziđeš na prozor, balkon, terasu, i u društvu si s pticama, s pogledom na grad kao na dlanu.
Stanovanje u neboderu sviđa se i mr. Anti Nazoru, predstavniku suvlasnika u Prisavlju 8. Stan na 22. katu mijenjao bi samo za obiteljsku kuću jer nema, tvrdi on, nikakve razlike između života u neboderu i trokatnici. Mišljenje nije promijenio ni nakon ljuljanja nebodera za potresa, niti je povlačio paralele s newyorškim blizancima.
Umalo ostali bez struje i grijanja
- Problem su samo ljudi - kaže A. Nazor. - Desetak posto ne podmiruje svoje obveze iako nisu socijalno ugroženi, pa smo zbog duga od 20.000 kuna umalo ostali bez zajedničke struje, zbog 40.000 kuna duga bez grijanja... Ljudi ne shvaćaju da je cijeli neboder njihov i da se o njemu moraju brinuti kao i o svom stanu. Slavica Vuković, predstavnica suvlasnika nebodera u Lojenovu prilazu 4 u Zapruđu, rado bi se preselila iz nebodera. Ponajviše zbog visoke pričuve.
- U današnjoj oskudici održavanje je preskupo. Plaćamo pričuvu 3,84 kune po kvadratu. Uređivali smo hidrofore, dizala..., a uskoro ćemo morati popravljati i fasadu. Lijepa panorama ne vrijedi toliko novca - kaže S. Vuković, ali priznaje da je od uvođenja novog sustava upravljanja stanovanje u neboderu ipak kvalitetnije, primjerice, od 1997. dizalo nijedan dan nije bilo u kvaru.
I Štefanija Juran, predstavnica Magovčeve 48 u Travnom, rado bi stanovala u manjoj zgradi jer je, kaže, teško uskladiti interese 141 suvlasnika.
- Uvijek imate ljudi koji žive u neredu, čiji su stanovi legla žohara, štakora, koji ne žele plaćati popravke. Pričuva je minimalna - 1,54 kune, a prokišnjava nam ravan krov, otkazuju dizala, ne valjaju portafoni. Pričuvu bi trebalo povisiti, ali ljudi se ne mogu složiti. I u pravilu upravo oni koji ne žele ništa plaćati, najviše zahtijevaju. I najviše se bune! - kazuje razgovorljiva gospođa Štefanija.
Problem su i podstanari. Vlasnici im iznajme stan, ubiru novac, ali ih ne upute koliko i kome moraju plaćati svoje troškove u zgradi. Zbog svega, Š. Juran rado bi stanovala u manjoj zgradi jer s manje ljudi, uvjerena je, bilo bi i manje problema.
- Viknem, katkad se i svadim, ali ipak se ne bih selila. Stanujem tu 26 godina, poznajem ljude, pomažemo jedni drugima kad zatreba, a dobar ljudski odnos ipak je najvažniji - zaključuje Š. Juran.
B. Crnčević