Najstariji stanovnik parka Maksimira, danas 500-tinjak godina star hrast popularno zvan “dedek”, svjedočio je brojnim događanjima u parku od 1794. godine kada ga je za javnost otvorio Maksimilijan Vrhovac, po kome je perivoj i dobio ime.
Razdoblje između 1838. i 1843. može se opravdano nazvati preobrazbom Maksimira. U to vrijeme Juraj Haulik (tada biskup, pa zatim nadbiskup i kardinal) dao je oblik romantičnom engleskom (pejsažnom) perivoju. Okupivši vrsne suradnike poput Michaela Riedla, vrtnog arhitekta, ili Franje Serafina Körblera, tada poznatog nadvrtlara, dao je iskrčiti velike prostore šuma, urediti livade i proplanke, sagraditi putove, staze, mostove i odmarališta, oblikovati jezera, podignuti brojne objekte poput biskupova ljetnikovca ili vidikovca te skulpture poput Žetelice ili Ribara.
Opsežni radovi, koji su mnogim zagrebačkim radnicima, obrtnicima i umjetnicima bili dobar izvor zarade, dovršeni su 1843. kada je perivoj predan na uporabu građanima, što je obilježeno postavljanjem obeliska u središte parka.Deset godina nakon dovršetka parka, 1853., tiskan je album (mapa litografija) pod nazivom “Park Jurjaves” koji nam svjedoči o izvornom izgledu perivoja.
Uvodni dio albuma sadrži popis gotovo svih objekata u parku, dok je slikovni dio rad Johanna Zaschea koji je na 12 listova dočarao najljepše panorame, vidikovac te i najzanimljivije biljne i arhitektonske pojedinosti parka Maksimira. Najveće remek-djelo vrtne arhitekture u Hrvatskoj, park Maksimir danas je zaštićen kao spomenik kulture i prirode.
Nakon bomasticnog naslova, nema ni spomena o tome gdje je u stvari, taj hrast. Valjda su ga zagubili.