Zagrebački muftija za 21. stoljeće

Čovjek često živi uvjeren u samodostatnost nekih stvari oko sebe, predmnijeva ih i podrazumijeva, zna da postoje i da su dobre i kvalitetne, ali u pravilu je potreban tek neki događaj ili situacija da mnoštvo tih važnih životnih činjenica izbaci na površinu i objedini u nekom konkretnom zbivanju i da tek tada one dobiju puninu svoje važnosti. Dogodilo se tako nešto prekjučer u zagrebačkoj džamiji na svečanoj inauguraciji novog (trećeg po redu) zagrebačkog muftije dr. Aziza ef. Hasanovića, događaju koji je nadišao svu svoju protokolarnost i ceremonijalnost i hrvatsku stvarnost iznova uvjerio da su pojmovi poput prijateljstva, suživota, dijaloga i suradnje stvarne poveznice, koje čak ne biraju ni ljude ni mjesto da ih povežu, već vrebaju priliku da iz njih izvuku ono najbolje i najiskrenije u datom trenutku.

U ovom slučaju bila je to spomenuta inauguracija novoga muftije, koja je u svome vjerskome dijelu okupila i pokazala snagu i zajedništvo islama regije (uz podršku islamskih zemalja), a kasnije, u svome drugome popodnevnome dijelu, za društvo još važniju prožetost islama i zajednice u koju je ukorijenjen, kroz nazočnost predstavnika najvažnijih državnih, vjerskih i društvenih institucija, koji su u džamiju došli u svome najreprezentativnijem sastavu: od predsjednika i premijera države preko biskupa i mitropolita do gradonačelnika i mnogobrojnih uglednih uzvanika.

Oni su listom svjedočili isto, a to su neupitni dobri odnosi Islamske zajednice i društva u kojemu živi, a koji se reflektiraju na sve strane, pa s lakoćom prelaze državne granice, poručujući čak i Europi i svijetu da za njih imaju recept skladnog suživota, kojim mogu zaliječiti rane međusobne nesnošljivosti, koja sve više dobiva dimenzije opasne globalne prijetnje, čija se razornost jednoga dana doista više neće moći kontrolirati.

Tu je poruku najjasnije definirao sam muftija Hasanović i pred islamskim vjerskim liderima i vjernicima tijekom obreda i kasnije pred političkim i društvenim establišmentom, rekavši kako Islamska zajednica u Hrvatskoj ima gotovo savršen model suživota za društvo i islam, tj. islam i društvo gdje su muslimani manjina. I ne samo to nego taj model može poslužiti i za kršćansku manjinu u islamskim zemljama koja trenutačno ne poznaje ni jedan mehanizam društvene zaštite.

Islam u Hrvatskoj priznat je prije gotovo stotinu godina, a društveni ugovor između Islamske zajednice i hrvatske države potpisan prije 10 godina obrazac je ravnopravnog međusobnog preuzimanja obveza, kakav Hrvatska ima s gotovo svim vjerskim zajednicama. Muslimanima je to jamstvo da neće biti asimilirani, a državi da ima po svemu ravnopravne građane koji preuzimaju sve društvene obveze poput drugih.

A sve su to u poslanje novoga muftije za 21. stoljeće ugradili njegovi prethodnici okupljeni upravo oko zagrebačke džamije, predvođeni dobrim i mudrim muftijom Ševkom ef. Omerbašićem, koji je i obraz islama i obraz Hrvatske čuvao i branio kao svoj vlastiti. Ostavljajući tu baštinu u “amanet” svom nasljedniku, koji će je, kao što je već na prvom koraku pokazao, ne samo znati očuvati nego i svijetu ponuditi kao nepatvoren model suživota, za kojim današnja civilizacija i te kako vapi.