Zajednička kupka

Da će Vladimir Šeks jednom dobiti neko visoko državno odlikovanje, zapravo i nije bilo upitno nakon što se HDZ vratio na vlast, a on sudjelovao u tome povratku. Kada je poslije niza godina provedenih na političkim vrhunacima bio prinuđen sići s hrvatskog političkog Olimpa, postalo je još sigurnije da će dobiti neko državno odličje.

Jer, u politici je pravilo: “Ruše se ljudi, a dižu spomenici.” Nakon što je i Šeks “pao” bilo je sasvim očekivano, predvidivo, pa i sigurno da će dobiti i neki “spomenik”. Jedino što nije bilo očekivano i predvidivo – na što mnogi nisu niti pomišljali, a potom valjda u to dugo nisu mogli niti povjerovati – jest da će Šeksu važnu državnu kolajnu svečano i ceremonijalno, a nadasve radosno, uručiti predsjednik Mesić. A čudo se ipak dogodilo.

Nasmiješeni je Stjepan Mesić visoko državno odličje uručio isto tako nasmiješenom Vladimiru Šeksu. Nakon državnog rituala Mesića i Šeksa s dodjelom ordena, s uručenjem Velereda Petra Krešimira , da je riječ o nečemu drugom, a ne o politici, moglo bi se reći: O tempora, o mores! Ali ta latinska o prevrtljivim vremenima i običajima paše našoj politici. U toj se politici događalo sve i svašta. O hrvatskoj se politici zapravo sve manje može pisati ozbiljno.

Ona je sve manje ozbiljnom, a sve više ironijom, groteskom i komedijom. Pa je takvim i ovaj najnoviji politički igrokaz. Ako prihvatimo činjenicu da je predsjednik države državnim odličjem odlikovao zaslužnog političara, time još uvijek nije uklonjeno i iscrpljeno svako čuđenje. Dapače. Jer nakon svih međusobnih čašćenja, Mesić i Šeks se veselo rukuju kao da nikada ništa nije bilo, kao da su stare prijateljine, čije prijateljstvo nikada nije bilo u iskušenju! A rekli su jedan drugom “što ni pas s maslom ne bi progutao“. I kao da ništa nije rečeno, kao da je to izustio netko drugi!

Mesićevo i Šeksovo ritualno rukovanje ne bi bilo tako grotesknim da mu nisu prethodila međusobna “ritualna ubojstva”. Šeks Mesića prekrsti u Stevana, Mesić ga pošalje na alkotest, Šeks Mesićeva pola mandata svede na tabulu rasu, na ništa, na list praznog bijelog papira, a Mesić mu odvrati da ne razlikuje bijeli papir od bijelih miševa... Od toga međusobnog čašćenja prođe tek nekoliko mjeseci i obojica se osmjehuju kao da to nekoć i nisu bili oni. Nije sporno da se ljudi pomire i da oproste jedan drugome, pa i uvrede. No, sporno je puno toga drugog. Prije svega – postoji li u hrvatskoj politici još ikakvih principa? Ima li u njoj još nekog morala?

Je li Vladimir Šeks zaslužio Velered Petra Krešimira – ili bi mu, kako piše jedan naš čitatelj, više priličio velered kneza Mutimira – možda i nije sporno. Ali je sigurno sporna Mesićeva i Šeksova dosljednost. Ako predsjednik Mesić o Šeksu doista misli što je govorio, onda je neshvatljivo da nekome takvom, tko “vidi bijele miševe”, dodjeljuje jedno od najviših državnih odličja!?

Što pak o istim odlikovanjima mogu misliti ljudi koji su ih dobili prije Šeksa, i poslije njega? Kako je pak Šeks, s “neskrivenim zadovoljstvom”, mogao primiti odličje od nekoć “nesretnog Stevana Mesića”?

Kada bi u našoj politici bilo više principa i dosljednosti, onda to valjda i ne bi bila hrvatska politika. I Mesić i Šeks njezini su egzemplari. Kao vječiti advocatus diaboli Šeks je za osamnaest godina politike prevalio put od Tuđmanova ustavotvorca do Sanaderova trbuhozborca. A Mesić, za isto toliko godina, put od žestokog HDZ-ova prvoborca do balkanskog mirotvorca! Dosljednost je u hrvatskoj politici prije mana nego vrlina. U njoj je postalo pravilo da se “ne mijenjaju samo budale”. A kada je tako, onda politika i ne može biti nešto drugo doli “zajednička kupka”.