Zajedno Krist, Hitler, Staljin, Al Capone...

SUB. 13. 9.
Kovač svojih režima
Ivana se Aralicu danas napada kao što su neke književnike napadali ideološki revolveraši u godinama poslije Drugoga svjetskog rata i nakon sloma Hrvatskog proljeća sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Intervjuirajući Mirka Kovača, novinar o Aralici kaže kako piše “mastodontske, cinkaroške, starački zlobne pararomane u obranu vlasti” te kako se “pretvorio u karikaturu koju više nitko ne razumije i ne treba”. Prvo, da Aralicu nitko ne razumije i ne treba, pokazuje činjenica da je neusporedivo najčitaniji hrvatski pisac. Drugo, Aralica nijedan roman, pa ni “u obranu vlasti”, nije napisao u Tuđmanovo vrijeme nego poslije, pa je tako bio i ostao antirežimski romanopisac i u komunizmu i u demokraciji. A da je “režimski pisac”, uz novinara, optužuje ga i Kovač, koji je pak rekorder po broju režimskih nagrada i u socijalizmu i u demokraciji, po broju scenarija za režimske filmove i u socijalizmu i u demokraciji, i po broju državnih fondova (jugoslavenski, srpski, hrvatski, bosanskohercegovački, crnogorski...), iz kojih je sisukao i sisuka novac jer mu knjige, za razliku od Araličinih, malo tko čita i kupuje!

NED. 14. 9.
Zašto su predstave i filmovi takvi
U povodu drame “Žena bez tijela” Mate Matišića otvoreno pismo autoru, objavljeno u “Vijencu”, napisala je teatrologinja Sanja Nikčević. U pismu piše o isključivo negativnom prikazivanju Domovinskog rata u kazalištu i u filmovima: “Zašto svi naši hrvatski ratnici moraju nekoga silovati, nevinog ubiti, ukrasti, slomiti se u tom ratu do kraja moralno i duševno, zašto svi naši hrvatski ratnici moraju nakon rata biti potpuni moralni i ljudski propaliteti, slomljeni ljudi koji uglavnom tuku žene i djecu ili, u najboljem slučaju, varaju žene s udovicama palih ratnika, koji stradavaju zbog vlastitih grijeha, ili zbog grijeha nekih drugih hrvatskih ratnika koji ove koji su se pokajali uništavaju?” Odgovor na te i druge njezine “zašto” je jednostavan. Da su te predstave i filmovi drukčiji, Matišići, Mesarićke, Brešani, Hribari, Ogreste, Matanići i ostali ne bi zadovoljili ljevičarske kritičare, ne bi postizali “međunarodne uspjehe”, ne bi bili pozivani na međunarodne festivale, ne bi bili hvaljeni kako se “hrabro suočavaju s nemoralom vlastitih sunarodnjaka u ratu”, i to u zločinačkim zemljama koje proizvode svoje heroje iz ratova u kojima su bili agresori.

PON. 15. 9.
Oprez i uz dojmljivog Milanovića
Premda sam o Milanovićevoj odluci da pohodi Bleiburg pisao kao o skupljanju političkih bodova, priznajem da su me se taj čin i nekoliko jezgrovitih rečenica predsjednika SDP-a dojmili, pogotovo njegova mladolikost koja je tako daleko od vremena Drugoga svjetskog rata. U pustoši gubilišta na kojima je polagao vijence i palio svijeće djelovao je kao netko koga zovu zli dusi i žrtve prošlosti a on ih jednim dodirom ostavlja povijesti. Pa ipak, u prirodi ljevice ima nešto zbog čega je uvijek potreban oprez, a to je njezino prisvajanje prava na završni sud. Ona može odati počast žrtvama Križnoga puta, ali nikada konačni sud o zločinima komunizma i komunista neće prepustiti nekome objektivnom, nego ga ostavlja za sebe kako bi te zločine mogla relativizirati. Stoga bih i ovaj put preporučio dvije knjige sjajnih francuskih autora Alaina Besancona i Alaina de Benoista – “Zla kob stoljeća” i “Komunizam i nacizam” – u kojima se piše o istoj zločinačkoj naravi dvaju totalitarizama, komunizma i nacizma. Dok god Mesić, Fumić, Goldsteini i velik dio ljevice zločine komunizma budu “pokrivali” antifašizmom, prošlost će opterećivati sadašnjost.


UTO. 16. 9.
Caulerpa taxifolia na stolu!
Kad sam lani zanijekao postojanje globalnog zatopljenja, što su me se napsovali po internetu! Baš sam uživao čitajući te vjernike katastrofe! Na sličan način kao strah od toga zatopljenja širio se godinama strah od jedne manje, ali također “pogubne” opasnosti u Jadranu i u cijelom Sredozemlju – od alge kaulerpe (Caulerpa taxifolia). Taj “smrtonosni” mutant navodno je prijetio pustošenjem morskog dna, pomorom riba i ribarstva. No slušam sinoć u “Pomorskoj večeri” Hrvatskog radija kako ta alga može nauditi samo sportskom ribolovu uz obalu do dubine od 50-ak metara, pa ako se i proširi cijelim priobaljem, ljudi će se na uljeza u plićaku naviknuti kao i na Miljenka Jergovića i neće biti osobite štete. Na Hrvatskoj televiziji i u drugim medijima više od desetljeća općinstvo je bezbroj puta strašeno tim tropskim napasnikom (kao što Jergović plaši svojim tropima) koji se u Sredozemlju raširio iz akvarija (kao iz Udbina ili KOS-ova laboratorija). No ne samo da ta alga ni izdaleka nije opasna koliko se govorilo nego se čak narugala oskudnim navikama Hrvata i drugih sredozemnih naroda: naime, da smo Kinezi ili Japanci, kaulerpu bismo jeli umjesto da se bojimo da će ona pojesti nas.

SRI. 17. 9.
Novi ZOR ili teror manjine
Da bismo se udvorili, ulizali i približili Europi, odrekli smo se gotovo svih svojih banaka, svoje financijske suverenosti, najvećih i najprofitabilnijih državnih tvrtki poput T-coma i Ine, mnogih nekretnina, 25.000 četvornih kilometara Jadranskoga mora (ZERP-a), odrekli smo se zakonske zaštite nad Bljeskom i Olujom pa onda i najistaknutijih ratnih generala, a sada je na redu –  milijunsko radništvo. Mediji, poslodavci i saborski čelnici navješćuju velike promjene u Zakonu o radu (ZOR) koje navodno zahtijeva EU, a po njima će se mnogo brže i lakše radnicima davati otkaz, po njima im se ukida plaćena stanka za gablec te osjetno skraćuje godišnji odmor – smanjuje mu se trajanje u koje se uračunavaju subote, nedjelje i neradni blagdani! Kako je riječ o sudbini većine birača u u Hrvatskoj, logično se pitamo – zašto postoje izbori? Pa da bismo izabrali one koji će donositi zakone protiv nas! I kad je riječ o ZERP-u, Ini i drugim nacionalnim bogatstvima, a onda i o ljudima, Hrvatski su sabor i ukupna vladajuća politika zapravo u tradiciji Turaka, Mlečana, Austrijanaca, Mađara, komunista i jugosrba, to jest u tradiciji u kojoj je etniča ili ideološka manjina terorizirala većinu.

ČET. 18. 9.
Rasprodaja kao metastaza
“Za normalnoga građanina, koji i ne mora patiti od viška domoljublja, neshvatljiva je svađa o cijeni dionica Ine koju je ponudio mađarski MOL. Skočili su branitelji i drugi mali dioničari, jer smatraju da je ta cijena preniska. I jedva čekaju da se javi drugi kupac, na primjer, austrijski OMV, ne bi li dionice bile skuplje! A baš nitko ne pita – zašto Inu uopće prodavati!?” To je dio teksta kojim sam prije dva tjedna komentirao reagiranja na cijene koje je mađarski MOL ponudio za dionice Ine. Koliko sam pratio medije, čini mi se da sam jedini u Hrvatskoj prosvjedovao protiv prodaje te strateške hrvatske tvrtke. Ali tek će Mesićev govor na otvorenju Zagrebačkog velesajma alarmirati cijelu Hrvatsku zbog te prodaje, o kojoj su naslovi osvanuli na prvim stranicama svih dnevnih novina i o kojoj se dramatično govorilo u prvim minutama dnevnih vijesti na radijskim i TV postajama. To pokazuje tragično stanje javnosti za koju rasprodaja Hrvatske više nije problem, osim ako slučajno ne izazove spor u vrhovima vlasti. Sanader je uistinu djelotvoran: njegovo ropsko odricanje od interesa i bogatstava vlastite države uspješno je metastaziralo po istoj toj državi.

PET. 19. 9.
Zajedno Krist, Hitler, Staljin, Al Capone...
Odavno u televizijskim reklamama nema ništa sveto što proizvođačima i trgovcima ne bi poslužilo za profani cilj – što veću prodaju. Ali nema ni ništa toliko odiozno da ne bi poslužilo njihovu svetom naumu – također što većoj prodaji. Pa kad je glavna emisija komercijalnog RTL-a “Big Brother”, koji je nazivom i sadržajem kopija Orwellove književne inačice Hitlera i Staljina, zašto u promidžbenim spotovima za Tele 2 ne bi bio scenarij s mafijašima? I zašto u spotu za “Karlovačko” lik s glavom poput Kristove obasjane svetom svjetlošću ne bi kao Spasitelj, uz izravnu uporabu riječi “čudo”, toliko mnoštvo gostiju napojio s dvije boce piva!? Kapitalizam, novac i profit u svojim su apetitima izgubili svaku izbirljivost i svako razlikovanje dobra i zla, svetinja i kriminala. Zapadni je svijet, a s njime i Hrvatska, u 21. stoljeće ušao s izbrisanom sviješću o svojoj povijesti koja mu, kakva god bila, još služi samo kao nadahnuće i podsjetnik za grabež.