Zakržljali refleks

Kad sam imao 26 godina, ženu i tek rođeno dijete, mali podstanarski stan u potkrovlju i radno mjesto u Gradskoj rubrici Večernjaka, posjetila me rođakinja iz Amerike. O socijalizmu nije imala pojma, ali ju je sve zanimalo, a najviše zašto ja tako bijedno živim.

Kako to misliš, bijedno? Lijepo, pogledaj gdje sam te našla! Svi spavate u istoj sobi i perete se u lavoru. Zašto se ne baviš nekim biznisom? Bavim se novinarstvom, dobro zarađujem, putujem, svake godine idemo na more, a jednog ćemo dana doći i do stana. Kakvog? Pa najprije nekog malog, a onda možda i većeg. Ne razumijem zašto si odmah ne bi kupio kuću! Daj, molim te, otkud mi toliki novac! Digni kredit. Tko će mi ga dati i čime ću ga vraćati? Bavi se nekim biznisom. Bavim se novinarstvom... A zašto ne bi izdavao novine, to je unosno? Ne da država. Onda se bavi nečim drugim. Otvori slastičarnicu! (U kući u kojoj sam stanovao gđa. Pisk vodila je malu slastičarnicu.) Kakvu slastičarnicu, nemam pojma o kolačima! Što smeta, zaposli ljude, a ti vodi posao, zarađuj i kupi kuću.

Tih sam se dana s tom mojom Amerikankom intenzivno družio, čak smo zajedno, unajmljenim automobilom, putovali i u Međimurje, na proslavu rođendana Ka. Mesarića. I kud god smo došli, gdje god smo se našli, ona je uvijek imala ideju o nekom unosnom biznisu.

Sjetio sam je se neki dan, na malom renesansnom trgu, gdje su dvije večeri zaredom muzicirala dva orkestra, Cambridge University Jazz-Swing Band i lokalna Gradska glazba. Svirali su, svaki na svoj način, izvrsno. Razlikovali su se u mnogočemu, no sve su te razlike u ovoj priči nebitne. Bitna je samo jedna mala koju zacijelo nije zapazio nitko osim mene. A ne bih ni ja, da me prije gotovo četrdeset godina nije istrenirala rođakinja iz Amerike.

Studenti iz Engleske, sa sveučilišta koje će nagodinu napuniti osam stoljeća, gotovo su iza svake odsvirane točke podsjećali publiku da može kupiti CD s njihovom glazbom.

Domaći se glazbenici sutradan svojih nosača zvuka nisu ni sjetili, premda su ih i oni snimili. Naši jednostavno nemaju ono što imaju Englezi (koji su, usput govoreći, stalno potezali iz pivskih boca što su im stajale kraj nogu; njih očito ne mogu omesti sitni društveni kukci kakvi su ovi koji zbog piva dosađuju našim nogometnim navijačima!) i što je imala moja rođakinja iz Amerike, a to je poduzetnički refleks.

Naši su se glazbenici upicanili, sjeli pod svoj zlatom izvezeni barjak, zasvirali i zaboravili na tako profan posao kao što je prodaja zvukoveza (ta je riječ u 19. stoljeću trebala nadomjestiti riječ sonet). Englezi, kao ni moja Amerikanka, nisu.

Ni po šale kad bi tu bila riječ samo o CD-ima. Riječ je o mnogo većoj nevolji. Premda je od napuštanja dirigirane privrede i uvođenja slobodnog tržišta prošlo već 20 godina, poduzetnički je refleks u Hrvatskoj i dalje kržljav. Niti postoji raspoloženje da ga se u skoroj budućnosti revitalizira. Uglavnom se samo glumi da više nismo u tzv. socijalizmu.

No, ima i dobrih znakova: neki naš pčelar, zaključivši da je posao s pčelama sve manje isplativ, a da uzgajivača bumbara (koji su se u oprašivanju voća i povrća pokazali deset puta boljima od pčela) nema od Amsterdama do Carigrada, primio se uzgoja bumbara. To bi moju Amerikanku sigurno oduševilo!Iako smo više puta ispravljali, nismo zapamtili da poznati "thompson" nije automatska puška nego automat, a razlika je značajna. Kako nas je poučio naš čitatelj, automati rade isključivo na pištoljski metak, za razliku od poluautomatske i automatske puške koje se koriste metkom tzv. srednje snage (slabiji od klasičnog puščanog, a jači od pištoljskog).

Pojednostavnjeno rečeno, automati nisu ni puške ni pištolji, ali ih je ipak logičnije svrstati u dugo nego u kratko oružje. Pogreška je objavljena 4. srpnja na 4. stranici u informaciji "Uz tijelo bio thompson". Jasminka Puškarić, dojučerašnja ZK referentica s Općinskog suda u Ogulinu, reagirala je na informaciju s naslovom "Ne može se do vlasničkog lista", koja je objavljena 7. srpnja na 3. stranici. U tom je tekstu pogrešno citirana njezina izjava u kojoj stoji da je "u Ogulinu prepisano jedva nešto više od desetak posto zemljišnih knjiga", a J. Puškarić izjavila je da su u Oglinu sve knjige prepisane, a verificirano je između deset i petnaest posto.

Pogrešno smo 8. srpnja na prvoj zagrebačkoj stranici rasporedili zarez i točku u iznosu računa koji su stanari iz zagrebačkih Vrbana III. podnijeli nakon pretrpljene štete zbog toga jer nisu mogli koristiti vodu u svojim stanovima. Trebalo je napisati 41,273.794 kune, dakle, više od 41 milijuna kuna, a mi smo napisali 41.273,794 kune, što je nešto više od 41 tisuće kuna i uz nemogući broj lipa.