Dugo sam s jednim gospodarstvenikom iz RH raspravljao o političkom sustavu u Bosni i Hercegovini. Govorio sam mu o BiH s trima predsjednicima, 14 vlada (jednom državnom, dvije entitetske, 10 županijskih i Vladom Distrikta Brčko). Raspravljali smo i o pogubnosti države koja 60 posto svoga proračuna troši na javnu upravu. Uvjeravao me da se mnogi građani Hrvatske ne snalaze u toj zamršenoj političkoj priči. Osobito, kako i zašto Hrvatima u BiH drugi biraju predstavnike. Razumio me tek kada sam to objasnio na primjeru jedne fiktivne državne zajednice. Nekako, ovako. Zamislite da postoji zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca. I da je podijeljena u dva entiteta. U jednom manjem je Slovenija, a u drugom većem, zajedničkom, su RH i Srbija. Tom državom upravlja tročlano predsjedništvo. Iz manjeg entiteta bira se jedan član, a iz većega, koji je jedna izborna jedinica – dva. Ako Srbija uz svoga kandidata predloži i drugoga člana – “svoga” Hrvata – oni će sigurno zbog brojnosti obojica biti izabrani.
Osobito ako se u RH rasprše glasovi na više kandidata. Hrvatsku bi tada u Beogradu predstavljao Hrvat kojeg su predložili Srbi. Takav je otprilike sada Izborni zakon i politički sustav u višenacionalnoj BiH. Zbog toga što bošnjačke stranke predlažu uz svoga i hrvatskoga člana, Hrvati zbog svoje malobrojnosti ne mogu utjecati na izbor. Na razini države čak stanje nije katastrofalno kako je to na razini entiteta. Hrvate u Republici Srpskoj predstavlja Emil Vlajki. Rođen je u Bugarskoj, a poznat je i po tome što je bio Miloševićev savjetnik. Izjasnio se kao Hrvat. Njega su istim izbornim manipulacijama, kao i Bošnjaci na razini države BiH, izabrali Srbi u RS-u. I kao takav je potpredsjednik toga entiteta. Tamo gdje je stvarni život Hrvata je Federacija. Bošnjaci su uz pomoć stranaca manipulacijama predstavili da je većinska volja Hrvata ona s nekoliko postotaka (Jurišićev HSP i Lijanovići). Dva HDZ-a koja imaju gotovo 90 posto biračke volje izbačena su iz vlasti. Da stvar bude još apsurdnija, za predsjednika su u Parlamentu bošnjačkim rukama izabrali Živka Budimira, koji je na izborima dobio svega 2000 glasova. Primjerice, na istim tim zadnjim izborima za člana Predsjedništva Borjanu Krišto glasovalo je više od sto tisuća Hrvata. Naravno, ti su glasovi poništeni bošnjačkom većinom. Nepravde se čine na razini deset županija. Osobito u mješovitim. Većinske hrvatske “službeno Sarajevo” financijski i politički iscrpljuje. Preglasavanje Hrvata spušteno je čak i do razina općina. Zbog “demokracije” Hrvati su na zadnjim izborima izgubili i svoje općine. Bošnjaci su kandidirali jednog naspram nekoliko hrvatskih kandidata i tako osvojili Vitez, Odžak, Busovaču, Jajce, Novi Travnik... Mostar je posebna priča. Bošnjaci ga žele podijeliti samo zato što su Hrvati većina.
Dakle, podjele su legalne kada su na štetu Hrvata, a secesionističke kada Hrvati, primjerice, traže treći entitet. Ove kritike nikako nisu usmjerene na Bošnjake i Srbe, a osobito ne prema “predstavnicima” Hrvata Željku Komšiću (država), Emilu Vlajkiju (RS), Živku Budimiru (Federacija). Samo upozoravam na karikaturalnost Izbornog zakona. Zbog kojega se Hrvati, da bi se bi sačuvali od majorizacije, homogeniziraju oko “stožerne” stranke. Umjesto da međunarodna zajednica potiče demokraciju u BiH, ona Hrvate prisiljava na jednoumlje. Još je čudnije što svi znaju kako je neriješeno hrvatsko nacionalno pitanje izvor svih problema u BiH. Gdje je izlaz iz zamršenog “bosanskog” lonca? Kada već Srbi imaju RS, a Bošnjaci u biti upravljaju drugim entitetom (Federacija), onda i Hrvatima treba dati federalnu jedinicu. Koja bi sadržavala općine od Posavine, srednje Bosne do Neuma. Bez obzira na diskontinuitet teritorija, u njoj bi Hrvati mogli birati svoje predstavnike i ostvarivati svoja prava. Sve drugo je produživanje kaosa u kojemu najmalobrojniji narod postaje još malobrojniji. Ili je možda baš to cilj. BiH bez Hrvata?!