Poslije neuvjerljive i bljedunjave pobjede nad Austrijom Hrvatska je sumnjičavo gledala Slavena Bilića. Nakon izvrsne igre i uvjerljive pobjede protiv Njemačke nitko nije krio zadovoljstvo i igračima i izbornikom. Poslije pobjede i nad Poljacima nestala je valjda i posljednja sumnja u Bilića.
Pobijede li Bilićevi izabranici i Tursku, naš će selektor postati teško porecivim autoritetom. Osvoji li pak naša reprezentacija Europu, Slaven Bilić će ući u "kuću slavnih", postati nacionalnim svecem. No, ne zaustavi li se Turke i oni pobjedom nad našima "osvoje Beč", naći će se vjerojatno dovoljno ikonoklasta spremnih da razbiju ramu pripremljenu za Bilićevu svetačku sliku. Mogućnost da se razbije Bilićeva slika uvelike će ovisiti o tome dokle će se reprezentacija uspeti.
Uspjeh će biti Bilićev najbolji i najčuvarniji štit. Bez štita uspjeha i bez njegove zaštite Bilić bi mogao postati i ciljem nekih nesportskih napada. U Hrvatskoj ima još dovoljno različitih promatrača koji pomno bilježe sve što im je nepoćudno, što nije po njihovoj volji. Ne bi trebalo biti nikakve sumnje da su zabilježili i ono što im se nije svidjelo kod Bilića. A on se doista tijekom Europskoga prvenstva neočekivano svjetonazorski otvorio.
Prije se znalo da je pobornik rock-kulture, da od svojih životnih načela ne pravi medijske priče i da mu nacionalna patetika nije stil života. No, onda se pojavi novinska crtica da selektor ima medaljon s likom pokojnog pape Ivana Pavla II., pročuje se da igračima u svlačionici pušta Thompsona, da je reprezentacija bila na misi kod poznatog karizmatika Zlatka Sudca!
Svi su Bilićevi nenogometni postupci sigurno pomno zabilježeni i arhivirani. U mentalnoj ili stvarnoj kartoteci bit će do trenutka koji se procijeni najpovoljnijim da ih se izvuče i priklama kao dodatak nečemu što što se može pojaviti kao javna kritika ili kao optužba. U Hrvatskoj, kao u negativnim utopijama, postoji nešto poput "misaone policije", postoje "policajci duha" koji, zahvaljujući medijskoj moći koju imaju, tjeraju misli u red, namećući svima da misle kako im oni odrede.
To su dobrovoljni mentalni žandari koji su si umislili da tjeranjem misli u red čuvaju i revnuju za demokraciju, a da je demokracija samo misliti kako oni misle. Svoje netolerantne, anacionalne i antidemokratske stavove više i ne brane kao svoje, nego ih podmeću kao "temeljne društvene vrijednosti". A među tako shvaćenim "temeljnim društvenim vrijednostima" ne nalaze se i vrijednosti koje je posljednjih dana promovirao Slaven Bilić.
Dovoljan razlog da ga se nekom prilikom sačeka iza prvog medijskog ugla. Od svjetonzorski i demokratski nesnošljivih selektora Bilića može sačuvati samo uspjeh. Bilića se "misaona policija" neće usuditi dirati sve dok je uspješan. Dok ga štiti aura uspjeha, može biti miran. Načeta aura uspješnosti ujedno je povod i prilika za uredovanje mentalne žandarmerije. Da nisu bili izuzetno uspješni, ta bi žandarmerija već odavno uredovala i s Ćirom Blaževićem. A potom, po istom obrascu, i s Linom Červarom.
Nijedan im nije svjetonazorski blizak niti po volji. Ali sve dok slove kao pobjednici i u puku imaju karizmu pobjednika, skupljači "tuđih mrlja" im mogu jedino osvetnički nemoćno pljunuti pod prozor. S Bilićem će biti isto tako: dok pobjeđuje, osporavatelji njegovih životnih načela mogu jedino ljutito gristi nokte, a Bilić im i dalje "ići na jetra".
Ono što pričaju, što zastupaju i što promiču Ćiro i Lino sigurno njihove svjetonazorske osporavatelje ljuti do beskraja, a još više što im ništa ne mogu. Kako ćeš navijački narod uvjeriti da su oni "konzervativni natražnjaci", da su "hrvatski nacionalisti" i da ne haju za njihove "temeljne društvene vrijednosti" kada su oni za puk neupitne nacionalne veličine? Stekne li i Bilić status pobjednika, tko će se javno usuditi razbiti njegovu sliku?