Zanimljiv samo kad umre

Tenžera je jednom u šali napisao da je policija posljednja institucija koja vjeruje da hrvatski pisac ima što važno reći. Danas se na našeg trudbenika pera ne osvrće uglavnom nitko, najmanje policija. Pisac je ispao ne samo iz društvenog žarišta, nego ga se rijetko vidi i na periferiji javnog života.

Tu i tamo još raste kakav stari hrast, po novinama se zazeleni i poneka književnička povijuša, sve ostalo je spisateljska djetelina koja živi do prve kosidbe.
Da nema jesenskih knjižnih sajmova, kulturne rubrike naših novina, radijskih i televizijskih postaja - internetske portale ne računam, jer oni su i dalje uvjereni da je kultura kult tura, nešto kao kult sjedenja pred ekranom - gotovo da i ne bi znale da knjiga i njezin pisac još uopće postoje.

I kad se neki dan na nakladničkom cehovskom sastanku, a u povodu Frankfurtskog sajma knjiga koji počinje u srijedu, poveo razgovor o nastupu hrvatskog pisca u svijetu, pomislio sam kako ni ja ni ostali sudionici rasprave nismo odavde. Raspravljamo o tome što učiniti za hrvatskog pisca u inozemstvu, a taj nam se pisac pod nosom, u tuzemnoj bari, upravo davi! Kako da utopljenika pošaljemo u svijet?

Dakako da su se okolnosti promijenile i da pisac više ne može biti što je bio. Niti treba biti. Vremena kad ga se tretiralo kao nacionalni svjetionik, ili barem semafor, ili kad se od njega očekivalo da bude politički angažiran, prošla su. Ali to ne znači da je dobro odati se drugoj krajnosti i domaćeg pisca posve marginalizirati. Bez svojih pjesnika Hrvatska je bljutava.
Što ćeš kad nisu zanimljivi! kaže mi stara prijateljica.

A kako da budu zanimljivi u zemlji u kojoj je dominantni kriterij zanimljivosti maksimirska mustra, koja uspijeva svoje džepove napuniti našim novcem i zauzvrat nas masno izvrijeđati. To je ovdje zanimljivo, da te baraba opljačka i da ti se u lice kesi, a ne tamo nekakav hrvatski pisac sa svojim literarnim tlapnjama.

Da, hrvatski pisac ne mora biti nacionalni bard, ali nacionalna je sramota što ga se uglavnom tretira kao glomazni otpad koji se dvaput godišnje iznosi na ulicu i odvozi na smetlište. Njemu ne treba posebno pogodovati, ali mu ni pred nosom zalupiti vrata većine medija, a otvarati mu ih samo kad umre.

U doba komunizma pisci su bili važni, kako oni koji su čuvali, tako i oni koji su ugrožavali poredak. O pjesnicima se raspravljalo na Centralnom komitetu. A danas? Danas hrvatskog pisca iz zaborava može izvaditi samo grb na kapi njegove literarne junakinje, ako je dotična imala nesreću da zaluta u kakav udžbenik.

Koga, dakle, da pošaljemo na sajmove knjiga u Frankfurt i Leipzig? Naravno, onog iz Maksimira. On je danas najbolji reprezentant hrvatskog duha.