Zapad želi ubiti pukovnika, ali ne želi okrvaviti ruke

Hoćemo ga ubiti, nećemo ga ubiti, hoćemo... Tako izgledaju odgovori visokih vojnih i političkih dužnosnika koji su pokrenuli Odisejevu zoru ili kako li se već zove operacija protiv libijskog vođe Moamera Gadafija. Dok britanski ministar obrane Liam Fox izjavljuju da je Gadafi legitimna meta, Amerikanci se hvataju za glavu jer zna da ubojstvo jednog šefa države, pa makar on bio dugogodišnji diktator, može donijeti više dugoročnih problema nego trenutačne koristi.

Zapad se našao u vrlo nezgodnoj situaciji jer je svjestan da bez uklanjanja Gadafija nema mira u Libiji, ali i da njegov ostanak znači dugotrajnu agoniju građanskog rata. Da je ekscentrični diktator htio mirno otići, imao je dosta vremena i puno bolju pregovaračku poziciji. Nije tajna da mu je Zapad bio spreman dati častan uzmak, kao što ga je, uostalom, dao i bivšim diktatorima Tunisa i Egipta. Ali ta je opcija bila izgledna dok Gadafi nije pokrenuo vojsku i plaćenike kako bi skršio otpor pobunjenika.

Ako Gadafi iziđe živi iz ove avanture, onda ga u najboljem slučaju čeka Haaški sud i dugogodišnja robija. Međutim, kako vođi i njegovim sinovima u ovoj fazi ne pada na pamet odlazak, a pobunjenici su preslabi da ga sami pobijede, nije nemoguće da su planeri Odiseje razmišljali o tome da pošalju jednu pametnu bomba na diktatorov šator. Bez njega bi se puno lakše prekinuo građanski rat, ali nakon likvidacije Gadafija, Zapad ne bi imao superiornu moralnu poziciju kakvu je imao za izglasavanja Rezolucije UN-a kojom se odobrava vojna akcija. Kritičari mogu s pravom zaključiti da zapadne sile ne štite samo civile. Stoga bi Zapadu najviše odgovaralo da Gadafija uklone sami Libijci. Tek ako se to ne ostvari, mogli bi mu poslati jedan Tomahawk. Bez pompe i po mogućnosti da se to nikad ne sazna.