Zapišan i narodni buntovnik Gubec

Imao sam kolegu (zajedno smo radili u Vjesniku) koji se kao gimnazijalac olakšao pred vratima koprivničkog partijskog komiteta. Koliko se sjećam priče, kolega je zbog svoje miomirisne predstave imao neprilika, ali mu se na kraju ništa nije dogodilo: otišao je u Zagreb na studij politologije i postao novinar. Kao olakotna mu je okolnost u obzir uzeta činjenica što nitko od komitetlija u njegovo djelo nije ugazio. I u novinama je bio osebujan, a nakon što su ga pred Vjesnikovim radničkim restoranom oteli svemirci, našao se u Vrapču.

Kad vidim što se sve danas krčmi kao konceptualna umjetnost i s kakvim medijskim odjekom, bude mi žao staroga druga koji je, premda i sam profesionalni novinski poslenik, morao tavoriti u medijskoj ravnodušnosti. Žudio je za odjekom, a kad ga nije bilo, utjehu je našao među malima zelenima koji su za njegovo umjetničko sra..., tj. poslanje, imali puno razumijevanje.

Današnji naši konceptualci, kao što se nedavno vidjelo, kada se jedan od njih, usred Zagreba, u po bijela dana, pomokrio pred crkvom sv. Marka, mogu računati s općom pažnjom. Nikakvi im svemirci nisu potrebni, jer kad izvedu neko od svojih olakšanja, izazivaju medijsku pozornost kakvu ne bi dobili ni svemirci, prijatelji moga staroga kolege, da se spuste pred Markovu crkvu.

Ono što, međutim, zaprepašćuje jest dubina krotkosti ove sredine prema bilo kakvoj provokaciji zamotanoj u tobožnje umjetničke razloge. Dovoljno je da netko, zapravo, bilo tko, svoj najprizemniji čin deklarira kao umjetnost, pa da cijela nacija padne ničice i zarida od ganuća.

Umjesto da se na prizorište događaja koji se svodi na mahanje spolovilom i mokrenje na javnom mjestu pošalju komunalni redari, ekshibicioniste se okružuje regimentom kamermana i izvjestitelja spremnih na divinizaciju. Nigdje nikoga da se pobuni. Niotkuda glasa koji bi doveo u pitanje javno mokrenje kao umjetnički postupak. I koji bi upozorio da je zapišavanje javnih prostora ne samo narušavanje komunalnog reda nego i sprdnja sa svim značenjima tih prostora. Zaboravimo li sve drugo, nije li krajnje neukusno obavljati nuždu na mjestu na kojem je, kako se vjeruje, užarenom krunom okrunjen legendarni narodni buntovnik Matija Gubec?

Društvo je prema tzv. modernim umjetnicima nepodnošljivo susretljivo, ali su zato oni prema svima i svakome bezobzirni. I, što je više nego neobično, pokazuju iznimnu osjetljivost na svaku reakciju. Izazivaju bez ikakve mjere, a kad im se bilo što odgovori, uvrijede se do neba. Tolja je iznervirao Jakovčić, Labrovića Biškupić, a performeri koji su pred splitsku vijećnicu došli s transparentom “Političari ne vide i ne čuju”, bili su iznenađeni i uvrijeđeni kad im je netko od prokazanih demonstrirao i da vidi i da čuje. Svoj su prosvjed proglasili performansom, a odgovor pogođenih napadom na umjetnost. Pa neće biti da jedan može mokriti po kome ga volja, a da drugi, i kad ga zapišaju, ne smije ni pisnuti!

Moj stari kolega volio je (interplanetarni) dijalog, današnji performeri priznaju samo monolog.