Zaradil križobolju od školske torbe!

Ponosim se svojom petoškolkom Janom koja je dosad pokupila sve petice. Ali se bojim da dijete ne pokupi i ono kaj sam ja od nje pokupil. Jasno, ne od unuke, nego od njezine školske torbe. Tu fakat respektabilnu kilažu iz usluge, da ne velim iz sažaljenja, s dvorišta znam otfurati u kuću pa po stubištu u stan iznad mojeg. I tak vam ja iz vlastita iskustva mogu posvjedočiti da je školska torba za peti razred teža od petoškolke!

Ili političkim rječnikom: da naš obrazovni sustav fakat ne škrtari na težini (ne)potrebnih knjiga! Pa onda još netko nek veli da naša vlada ne funkcionira uštimano. Evo vam primjer gdje dva ministarstva, ono za znanost i obrazovanje s jedne i za zdravstvo i socijalnu skrb s druge strane šljakaju precizno kao švicarski sat. Cajgeri im se sudaraju, naravno, na plećima i u križima najmlađih. I na ponekom od nas starih koji se pred djecom djetinjasto junačimo. I plaćamo. A cijena je opaka križobolja. I nakon toga ono mučno načekivanje u redu za vodeni top u zimskom otvorenom bazenu u Stubakima. A terapija vodenim mlazom pomaže. Ali nije jeftina.

Ulaznica za bazen 45 kn. Pa onda topli klipić ili zagorski štrukli. Plus sok i kava, s pogledom na vrući bazen. Da ne spominjem gorivo. I cestarinu. Zbog 11 kn cestarine znam se zaraufati preko Sljemena. Nagrada su mi usputne nove stare vikendice Zagrepčana na zagorskoj strani. Poželim jednu od njih. Samo da je što bliže bazenu. Bil bi manji trošak za bazensku terapiju. Ovak zbilja nije jeftino. Ali baš me briga. Valjda imam pravo na povrat troškova za dvije masaže u tjednu. Jedino još ne znam kojem resornom ministru račun ispostaviti. Fuchsu ili Milinoviću? Fuchs mi je nekak bliži. Valjda zato kaj javno ne pokazuje svoje izbildane miške.

A i osjećam da je ministar znanosti znal u djetinjstvu sa školskom torbom trčati za tramvajem. I da kao osnovac nije bil prisiljen na takav štrapac kao moja unuka danas. Ili ja koji joj uskačem u pomoć. A ni samoga sebe u petom razredu nemrem zamisliti tak zgrbljenog. S takvim teretom teško da bih se s bukovačkog križanja pjehaka (još nije bilo busa!) uspjel i spustiti u grad u školu, a kamoli vratiti se doma na brijeg. Da ne velim kak s takvim torbakom ne bi imal šanse potrčati za tramvajem. Pa još skočiti na tramvajski pulfer... Moja generacija osnovaca pedesetih prošlog stoljeća nije mogla ni zamisliti da će u novom stoljeću i mileniju njihovi vršnjaci stenjati pod težinom školske torbe. A još nam je teže bilo zamisliti da će školska djeca imati kućna računala. I preko interneta dostup s cijelim svijetom. Osim, naravno, s resornim ministrom.

Koji je očito zaboravil da je CD ipak lakši od poneke školske knjige. Ili od dvije različite za isti predmet! A sav taj nesklad, da ne velim rat na relaciji izdavači-autori-ministarstvo u istoj torbi, pod kojom stenju naša dječica. I poneki deda. Kao moja malenkost. I veličina mojih rasklimanih križa...

P. S. Nakon završetka teksta odmah mi je lakše. U proceduru dati novi zakon o lakšoj školskoj torbi!