'Zasluge' Pahorove kampanje

Božićne blagdane moramo iskoristiti kao predah za razmišljanje kako hitro deblokirati hrvatske pristupne pregovore, rekao je europski povjerenik za proširenje Olli Rehn. Vrijeme za razmišljanje trebao je uzeti i novi slovenski premijer Borut Pahor kako bi Sloveniju časno izvukao iz sramotnoga gliba u koji ju je uvalio.

Pahor je, međutim, odlučan nastaviti posao što ga je Rupel započeo kao predsjedatelj Vijeća EU u prvoj polovici godine – uništavati ugled Slovenije kao najuspješnije tranzicijske zemlje. Činio je to Rupel uporno namećući na dnevni red Vijeća spor s Hrvatskom; pojačavao je svoj razorni učinak bahatošću i šovinističkim izjavama o Hrvatima, a sve je Ljubljana na kraju zaokružila diskriminacijskim vinjetama o kojima se, protivno europskome načelu dobrosusjedstva, sa susjedima nije ni pokušala dogovoriti.

Činjenica je da je Rupelu tada pomagao i Sanader inzistirajući na primjeni ZERP-a na zemlje članice EU. Iako međunarodno pravo mora dopušta Hrvatskoj proglašenje gospodarskoga pojasa, Zagreb se toga prava za zemlje članice Europske unije odrekao; tvrdnja da je potpis Hidajeta Biščevića na zapisnik o tome odricanju tek bezvrijedan autogram vrijeđala je inteligenciju slušatelja.

Hrvatska su glasila na to glasno i jasno bila upozoravala smatrajući da je glavni hrvatski – konačno, svačiji – interes istina. Za razliku od slovenskih koja Pahoru pjevaju tercu u blokadi Hrvatske. Potpisnik ovih redaka nije u njima još naišao ni na jedan glas koji bi Slovencima nastojao objektivno razložiti spor zbog granice (doduše, i u hrvatskima su se donedavna miješali Dragonja i Kanal sv. Odorika). Nijedan glas koji bi im objasnio da to što slovensko more nema izravna dodira s međunarodnim vodama ni na koji način ne ometa plovidbu. Da slovenski izlaz iz koparske luke u međunarodne vode ne vodi kroz hrvatsko more, nego kroz talijansko, dok se kroz hrvatsko u nju ulazi – kao, uostalom, i u talijansku luku Trst. Takva su jednostavno sigurnosna pravila u tome dijelu Jadrana, da se izbjegne mogućnost sudara brodova. I svi imaju pravo na neometan prolazak.

Talijanima to ne smeta – a mogli bi, kad bi se baš zainatili, i u Trst i iz Trsta kroz svoje vode. Zašto to odjednom smeta Slovencima, dapače, postaje “nacionalni interes”?!

Konačno, za spoj svojega mora s međunarodnim vodama Slovenija bi se morala na tlu proširiti do Umaga. To može pokušati samo ratom – u koji, čak kad bi se usudila, kao članica NATO-a samostalno ne smije – ili pred međunarodnim sudom.

Pahor, međutim, misli da može ucjenom. Čini se da je istinita tvrdnja da je kao europarlamentarac većinu vremena provodio u EP-ovu solariju. Ne bi li ga, umjesto Barbikom, prozvali Barackom. Iznutra se, očito, nije stigao osunčati.

I što sad? Osim sramote koju je Sloveniji nanio, Pahor je toliko zatrovao odnose među ljudima da će prva žrtva biti slovensko gospodarstvo, a zatim hrvatski turizam i tržište nekretnina – kada Slovenci počnu masovno prodavati svoje kuće i apartmane.

A kakvu korist može iz toga izvući? To što je postao veća faca od Jelinčiča? Kome?

Pahor se opravdava da Hrvatsku blokira ne bi li spriječio referendum o njezinu članstvu u Europskoj uniji. U proljetnome Eurobarometru za članstvo Hrvatske izjasnilo se 57 posto Slovenaca; 40 ih je posto bilo protiv. Hrvatske vlasti nisu u međuvremenu povukle nijedan potez kojime bi takvo raspoloženje mogle promijeniti. To što je sada, prema slovenskim anketama, 80 posto Slovenaca protiv Hrvatske, “zasluga” je samo Pahorove postizborne protuhrvatske kampanje!