Zašto bi Milanović za Srbiju “dao sve od sebe”

Možete li zamisliti stanje u kojem je Srbija dala podatke o svim nestalim u ratu, u kojem se povukla s još okupiranog hrvatskog područja, vratila sve pokradeno blago, pristala na ratnu odštetu, “Oluju” priznala kao hrvatsku oslobodilačku akciju, službeno se ispričala za agresiju i zločine u Hrvatskoj...?

Ne možete, naravno. Ali biste se zacijelo složili s hrvatskom politikom koja bi sve to smatrala uvjetom za normalne odnose s Beogradom. Ali takvu politiku dočekati nećete.

Štoviše, u susretu sa srbijanskim premijerom Ivicom Dačićem, kao što su to i dosad činili Sanader, Jadranka Kosor i Ivo Josipović, hrvatski premijer Zoran Milanović osobito je istaknuo kako će Hrvatska pomoći Srbiji na putu u EU, štoviše, “dat će sve od sebe”.

Čime je to Srbija zaslužila? Ima li ijedan razlog za takvu naklonost Hrvatske?

Nema niti jedan objektivni, ali ima subjektivni, karakterističan za određeni tip hrvatskoga državnika. Kad se takav državnik nađe kraj srbijanskog kolege, u njemu proradi nesavladiv, kmetski osjećaj duga i podložnosti prema prikrivenoj ili manje prikrivenoj goropadnosti istočnoga susjeda.

A da podsjetim kako bi nama za ulazak u EU pomogli Srbi da su u prilici. Neko vrijeme poslije onoga “historijskoga” posjeta Ive Sanadera Beogradu odlučivalo se o početku pregovora Hrvatske i EU, a srbijanski dužnosnici razletjeli su se po europskim metropolama ne bi li tu odluku spriječili. Sjećam se da su iz iste hrvatske Vlade koja je Sanaderov posjet Srbiji prikazivala kao trijumf u redakcije stizale informacije o tom beogradskom zabijanju noža u leđa Hrvatskoj, i molbe da se o tome piše.

Slično je na Josipovićevu dobrohotnost prema Beogradu uzvratio Boris Tadić poklonivši mu reprint izdanje časopisa “Zenit” Ljubomira Micića, čovjeka koji je o Hrvatima pisao tekstove pune bolesne mržnje.

Možemo otići još koju godinu u prošlost. Kad je Stipe Mesić u intervjuu jednom banjolučkom listu rekao da bi Hrvatska od Srbije mogla tražiti ratnu odštetu od oko 15 milijardi eura, slavni, mitski srbijanski premijer Zoran Đinđić uzvratio mu je kako će Srbija od Hrvatske u tom slučaju tražiti odštetu od 150 milijardi.

Neka nam, dakle, bude jasno. Bio manji ili veći demokrat, liberal ili nacionalist, srbijanski državnik može Hrvatima uputiti neku poluispriku, ali uz obvezno izjednačavanje krivnje. Može uspostaviti dobre odnose sa Zagrebom, ali će mu “Oluja” uvijek biti zločinačka i genocidna, kao i njezini zapovjednici, pa će po tome suditi i o haaškim presudama. I ne samo da o ratnoj odšteti ne želi raspravljati, on za nju ne želi čuti. Ukratko - on neće nikad prihvatiti istinu o ratu, a još manje posljedice toga rata koje bi Srbija trebala snositi.

Milanović zna da je tome tako, zna to i kad ide na susret s Dačićem u Beograd, pa bi bilo normalno da se prema Srbiji i njezinim dužnosnicima drži na uljuđenom odmaku koji ne isključuje suradnju ali pokazuje nezadovoljstvo ustrajnim srbijanskim krivotvorenjem nedavne prošlosti.

U nekoliko se navrata u Milanovićevim polemičkim riječima taj odmak i osjetio. Pa ipak, kad netko kaže da će u pomaganju nekome drugome “dati sve od sebe”, taj bi drugi trebao biti neupitan.

A Milanović to obećava Dačiću koji vodi stranku krvoloka Miloševića i koji je sve do prije koji tjedan davao izjave o Hrvatskoj koje bi i sam Milošević potpisao. Obećava Srbiji na čelu koje je zakleti četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Ali tko god u Srbiji bio na vlasti, bez suradnje se ne može, pa je Milanovićev posjet Beogradu na vlastitu inicijativu civiliziran potez - dijalog nikad nije suvišan.

Hrvatska se pak u tom dijalogu ne bi smjela odricati svoje pozicije žrtve i pobjednika u ratu, te na tom moralnom kapitalu treba ustrajavati utoliko jače što svaka beogradska politika istinu o ratu izokreće.

Stoga se i Sanaderova i Josipovićeva i Milanovićeva toliko isticana spremnost da Srbiji pomognu na putu u EU može tumačiti kao povijesna ovisnost o dominaciji Beograda, dominaciji koja je u ratu zauvijek poražena.