Zašto biskupi nisu radnicima skuhali čaj

Hrvatski biskupi uputili su dosad najnesuvislije, najlošije sročeno, najneuvjerljivije i najlošije pismo javnosti otkako su okupljeni u ovakvom sastavu. Osjećajući, valjda, poput svih mislećih građana potrebu da se uključe u tijek (čitaj: bujicu) hrvatskih političkih i društvenih zbivanja, koja su u posljednje vrijeme poprimila dimenziju kaosa, biskupi su javnosti odaslali uopćenu poruku “nade”, kojoj je kao podloga poslužila banalna analiza uloge medija u društvu, postkomunističkog sindroma...

Čast mudrosti i ugledu biskupa, da se odmah razumijemo, ali da bi se shvatilo o čemu je riječ u njihovim glavama, dovoljno je bilo poslušati njihovu izjavu na konferenciji za novinare. Naime, zasjedanje biskupa u Lovranu poklopilo se s prosvjedom radnika splitske željezare, koji su za svoju bazu (slučajno?) izabrali kaptolski trg ispred zagrebačke katedrale. I dok je javnost s grčem u želudcu svjedočila očaju radnika, mogla je nekoliko minuta kasnije čuti izjavu nadbiskupa Ivana Devčića da će se i Crkva uključiti “u raspravu o socijalnim pitanjima i pomoći potrebnima”. Kada? Ako niste primijetili datum – u jesen 2011.?!?! Tada će, naime, biti organiziran prvi Katolički socijalni tjedan u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata...

Toliko što se aktualnosti i ažurnosti tiče, no ta je informacija bila uvertira u pisanje pisma biskupa zabrinutih za političko i ino stanje u hrvatskom društvu. U trenutku dok se u našoj zemlji pred očima javnosti razotkrivaju neslućene dimenzije političko-mafijaško-gospodarske-pravosudne hobotnice, koja je premrežila sve važne i nevažne institucije hrvatskog društva, u trenutku dok se na očigled građana urušava samo sebi svrsishodan politički sustav i kada je očito da je zemlja 20 godina sustavno vođena isključivo interesom pojedinaca i njihovih lobija, crkveni vrh uzdiše zabrinuto poput bogobojazne bakice u praznoj crkvi, bojažljivo se oko sebe ogledavajući da se ne zamjeri ni onima lijevo, ni onima desno, ni onome gore, ni onome dolje.

Biskupi po svome habitusu nisu “mačji kašalj”. Oni su relevantna, iskonska i ustoličena snaga Crkve, kojoj ne samo da ne smije biti imanentna logika straha nego bi upravo snagu koju crpe iz nadnaravnoga trebali demonstrirati u ovakvim ludim vremenima kada je očito da su političari izgubili razum, gospodarstvenici poštenje, a mafijaši čast. Umjesto toga, biskupi žmire čas na lijevo, čas na desno oko, pretvarajući se da ne vide grijehe ni jednih ni drugih.

Učestalo koketiraju, poput kardinala Bozanića u posljednje vrijeme s premijerkom, s vrhom vlasti, šaljući valjda poruku da je ovakvo stanje trajno strukturiranoga grijeha posve normalno i da mu nije potrebna korjenita promjena. Dakako, nitko od njih ne traži da se uključe u politiku i svoje poslanje podrede prolaznosti i jeftinoći političkog strančarenja, nego da prepoznaju bilo naroda i želju da im s vrata sjaši ova ludo koruptivna i vlast i opozicija, čiji je komplot u 20 godina zemlju doveo do potpunog kolapsa. I hitno joj je potreban neki “ljekoviti napitak”. Ili barem vrući čaj. Kojega, primjerice, na Kaptolu one hladne večeri radnicima željezare nitko nije bio spreman ponuditi.