Zašto da ne šišamo i masu i elitu!

Najdraži mi je radijski novinar Krunoslav Prpić. Dopisnik je iz Like, ali ne znam točno iz kojeg grada, jer se obično javlja s ceste. Uvijek brunda o istome, ali mi nikad nije dosadan. Dapače, njegovi izvještaji o broju automobila koji su sa svih strana Europe navalili u Liku i o duljini kolona ispred Male Kapele i Sv. Roka, najljepša su glazba za moje uši. Izvrsno su orekestrirani, a melodijski i harmonijski tako savršeno izvedeni da se nikad ne zaglušuje ono što je u njima najbitnije, a to je šum novca koji pada u naplatne kućice.

S tim se, znam, neće složiti naši turistički mudraci, jer oni uglavnom preziru sve što je masovno, pa makar to bila i dobrodošla masovna naplata cestarine. Za njih su automobilske kolone na ličkim cestama posljedica pogrešne turističke strategije, a Prpića bi, da mogu, odmah penzionirali. Oni se zanose bogataškim jahtama u raskošnim hrvatskim morskim lukama (a gdje su te luke?), luksuznim letjelicama po otmjenim hrvatskim zračnim lukama (kojih također nema!) i samozatajnim engleskim, ruskim ili arapskim multimilijunašima koje zanima samo jedno: gdje je tanjur na kojem će nam ostaviti svoje milijune (dobro, tanjur već imamo!). Kao, to što ima Hrvatska suviše je dragocjeno da bi se budzašto prodavalo: bolje elitno i skupo, nego masovno i jeftino!

Kako nisam turistički znalac, nego običan oduševljeni slušalac Krunoslava Prpića, mogu si priuštiti da u dvojbi između masovnog i elitnog izaberem oboje. Zašto da ne šišamo i masu i elitu!? Nema tu nikakve kontradikcije, jer dobro je poznato da masu privlači elita, a da elita ne postoji bez mnoštva. Kamp za turiste plićeg džepa može samo podcrtati elitnost hotela u susjedstvu, skupa kava na Stradunu može učiniti privlačnijim jeftin čaj u Čilipima.

A, zapravo, sve je to račun bez krčmara. Danas na našim cestama i plažama imamo (srećom) mnoštvo, a i nešto elite, no već sutra bismo lako mogli ostati i bez mase i bez elite. Jer, dok mi razbijamo glavu dvojbom masovno ili elitno, naši bi turisti, bez obzira na dubinu džepa, mogli otići tamo gdje domaćini razbijaju glavu plodnijim pitanjima, npr. što ponuditi gostu osim onoga što im nudi sama priroda.

Ne treba biti turistički ekspert da bi se znalo kako današnjeg putnika privlači baš putni dodatak, tj. ono “još nešto” što se nudi uz turistički aranžman. U Sevillu idu zbog koride, u Pamplonu da bi trčali s bikovima, u Beč grnu da bi plesali valcere i gledali dresirane konje, u Bayreuth hodačaste da bi slušali Wagnera a u Mu00FCnchen hrle na pivo iz bačava. Zašto da dolaze k nama? Zbog bora, kamena i mora? Zasad dolaze i to je naša sreća. A sutra? Od onoga što bi moglo biti najbolje se liječim slušajući izvještaje Krune Prpića.