Zašto HTV nema emisiju o jeziku?

Prema odluci Hrvatskog sabora, u nas se svake godine, od 11. do 17. ožujka, u spomen na slavnu Deklaraciju o jeziku iz 1967., kojom je počeo drugi hrvatski nacionalni preporod, održavaju Dani hrvatskog jezika. Zapravo, ne održavaju se, jer sve što je od njih ostalo uglavnom se svelo na natječaj Jonkeova i Babićeva časopisa “Jezik” (koji danas uređuje Sanda Ham) za najbolju novu hrvatsku riječ, odnosno na dodjelu Nagrade dr. Ivana Šretera najuspješnijim natjecateljima.

Ove su godine, kao što su mediji s uobičajenim podsmijehom već javili, prve tri nagrade osvojile riječi “zatipak” - za tipfeler ili strojopisnu pogrešku, “nekapnica” - za izum kojim se onemogućuje kapanje prilikom nalijevanja iz boce, i “dodirnik” - za računalni “touch screen”. Prošlih su godina nagrađene i neke izvrsno smišljene nove riječi koje bi se, kad se ama baš svaka novotvorenica ne bi javno ismijavala, uvjeren sam, mogle primiti u svakodnevnoj komunikaciji. Mislim, primjerice, na “proširnicu” - za srčani stent, “ispraznicu” - za floskulu, “raskružje” - za nepraktični “kružni tok prometa”, “uspornik” - za grozomornog “ležećeg policajca”.

I. G. Kovačić imao je običaj zapisivati riječi za koje je mislio da će mu zatrebati kad sjedne da piše. Zapisivao bi ih na papiriće koje bi onda, da se zapisanog lakše sjeti, polijepio oko sebe. Kad bi naši novinski pisci i drugi medijski poslenici, slijedeći Goranov primjer, zapisali barem neke od novih riječi s “Jezikova” natječaja, ili one koje su sami smislili, zalijepili ih po rubovima svojih zaslona i pokušali im naći mjesto u svojim tekstovima, vrlo brzo bi se pokazalo da u stvaranju novih riječi nema ama baš ništa smiješno. Neka me, uostalom, netko uvjeri da je “backstage” u hrvatskom jeziku posljedica ozbiljnog jezičnog napora, a “zapozorje” (ili “zakulisje”) neozbiljno cjepidlačenje dokonih hrvatskih pretjeranaca!

No, da se ne bih izgubio u uobičajenim općim svagdašnjim jadikovkama, evo malog konkretnog priloga Šreterovim danima, a to je pitanje: Zašto na javnoj Hrvatskoj televiziji nema emisije o hrvatskom jeziku?

Bitan je novi zakon o televiziji, važno je tko će biti novi direktor i kome će on polagati račune, nije nevažna ni nova uloga programskoga vijeća, a ni persona novog glavnog urednika, no sve je to zaludu ako na nacionalnoj televiziji nema nacionalnih sadržaja. A kakvi su to nacionalni sadržaji bez nacionalnog jezika?

Smiljana Rendić (Split, 1926. - Trsat, 1994.) napisala je 1971. u Pavletićevoj “Kritici” članak o potrebi izlaska Hrvatske iz genitiva. Tadašnja vlast nije podnosila ništa što bi se moglo odnositi samo na Hrvate, pa ni pridjev “hrvatski”. Npr. Hrvatski je sabor morao biti Sabor Hrvatske, a Hrvatsko novinarsko društvo djelovalo je kao Društvo novinara Hrvatske. Autorica je dobila godinu dana zatvora i godinu zabrane javnog djelovanja. Hrvatska je ostala u genitivu do početka devedesetih. Tada je izašla, ali kakva korist kad se ni dan danas to ne vidi. Nema jezika na televiziji.