Sve što je moglo proći krivo s ovogodišnjim nastupom Hrvatske na Eurosongu, pošlo je. Umjesto da hrvatski nastup na predvidljivoj paradi glazbenoga kiča i prelijepih žena obezglavljena Hrvatska televizija da u ruke nekome tko se u glazbeni kič i lijepe žene razumije, oko ovogodišnjeg su se nastupa okupili sve sami UNESCO-vi eksperti i kulturološki o(ne)sviještene spodobe. A oni su odlučili promovirati ne samo klapsko pjevanje (i to bez ijedne sekunde a capella pjevanja, što je prvorazredna glupost koja graniči s tuposti) nego i drevnu Sinjsku alku, pa su šest momaka obukli u skupocjene alkarske viteške odore, što je zbunilo čak i domaće gledatelje eurovizijskog polufinala, a kamoli neće neupućene strance.
Mjesecima TV gledateljstvo u Hrvatskoj sluša kako će nastup ad hoc osnovane Klape s mora promovirati hrvatsko klapsko pjevanje koje je netom dobilo i nekomercijalni certifikat baš od UNESCO-a. Pa ispada da je danas u Hrvatskoj dovoljno da nekoliko muškaraca uz svu silu elektroničke podrške zaurla neki tekstić koji se sastoji od samog nepodnošljivo nejasnog refrena i da je to onda klapska pjesma u kojoj nema niti k od klapskog pjevanja, ali koga briga.
Uostalom, nije tu Klapa s mora nikakva iznimka. Već godinama je ono pravo, iskonsko klapsko pjevanje u krizi identiteta, što nema baš nikakve veze s činjenicom da klape već godinama pri kraju ljeta pune Poljud i poručuju urbi et orbi “Ne damo te pismo naša”, kao da im netko oće ukrasti klapsku pismu. Ali ne želi, kradu je oni sami jer su je, istini za volju, već previše iskompromitirali pretvarajući je u neku podvrstu pop glazbe koketirajući sa svim mogućim trendovskim žanrovima i pravcima. A nema nikoga tko bi rekao dosta. Mrtvi su i Ljubo Stipišić Delmata i Dinko Fio, a genijalni Krešimir Magdić iz Dubrovnika ne može sve sam.
Naravno, treba klapsku pjesmu približiti mladima. Treba je približiti i strancima, ali to se ne može tako da se klapskoj pjesmi ukrade duša i da je se pretvori u pjevačko upjevavanje u kojem prvi tenor trenira svoj glasovni mišić u maniri sumo borca što bi publiku trebalo baciti u totalni trans, a zapravo je tjera da s podsmijehom gleda u zacrvenjele pjevače koji ponosno pokazuju nabildana grla kao da je klapsko pjevanje sportska disciplina, a ne umjetnost.
Dosta više tog klapskog tenorskog naderavanja koje nekoga može podsjetiti i na navijanje na stadionima. Pa gdje je ne nestalo klapsko suptilno piano pjevanje? Zar je situacija u zemlji doista toliko loša da se i u klapama mora derati iz petnih žila da bi se došlo do spoznaje i užitka? Pa uskoro će sindikalci u svoje protestne šetnje umjesto Zlih bubnjara zvati naše klapaše kako bi stvarali sve veću i veću buku... A buka nikako nije klapski cilj, a ne smije biti ni sredstvo. Naravno, ne želim reći da je Klapa s mora u Švedskoj bučila. Dečki su izuzetno korektno i muzikalno otpjevali ono što im je servirano na tanjuru, i to, koliko se zna, i uz stranu aranžersku pomoć.
No, kada su ih obukli u sinjske alkare, to je bio vrhunac operetnog pristupa Eurosongu u kojem su se tradicionalno podanički raspoloženi Hrvati, kao nekad oni medvjedi sa sajmova, za malo pljeska pred strancima spremni poniziti do krajnjih granica. Ova zemlja nema baš previše svetinja, a jedna od njih je sasvim sigurno Sinjska alka. Zašto je onda baš Sinjsku alku trebalo ponižavati pred očima Europe, i to uz nimalo profita, jer ni kriva ni dužna Klapa s mora ne samo da Eurosong 2014. godine nije dovela u Hrvatsku nego nije nastupila čak ni u finalu. A kakvi su to alkari koji ne pogađaju u sridu!