Bio je to za koncertnu dvoranu sasvim neuobičajen dijalog. Maestro Zubin Mehta okrenuo se publici, zaklonio dlanom oči od svjetla reflektora, prošarao pogledom po auditoriju i pitao: “Gdje je gospodin predsjednik?” Iz sredine dvorane, iz počasnog devetog reda beogradskog Kolarca, javio se Boris Tadić: “Ovdje sam”. “Kako ste?”, pitao ga je slavni dirigent. “Hvala, dobro”, odgovorio je tadašnji predsjednik Republike Srbije. Dogodilo se to u veljači 2010. godine na kraju gala-koncerta kojim je Beogradska filharmonija prikupljala novac za svoju zakladu čije je osnivanje nekoliko godina ranije inicirao upravo Zubin Mehta, pa ona i nosi njegovo ime. Maestro Mehta je, naime, čovjek koji ne zaboravlja. Nikada nije zaboravio srdačno gostoprimstvo s kojim je kao mlad i u svijetu još sasvim nepoznat dirigent dočekan u Beogradu davne 1958. godine.
Izazov državi i tajkunima
U prvom redu zbog lijepih uspomena i zahvalnosti, otkako je pao Milošević, Mehta je postao redovit gost za dirigentskim pultom Beogradske filharmonije jer je u ambicioznim glazbenicima i njihovom još ambicioznijem i otkačenom direktoru Ivanu Tasovcu prepoznao nešto posebno, vrijedno pažnje i podrške. Zato se i odricao svojih honorara i uplaćivao vlastiti novac u zakladu za nabavu boljih instrumenata beogradskom orkestru. Vlada Srbije na početku je slijedila njegov primjer, pa je jednom za novi glazbeni instrumentarij bila izdvojila čak milijun eura što se s čuđenjem, divljenjem i zavišću prepričavalo u zapuštenim orkestrima širom Balkana.Ali, Tasovcu to nije bilo dovoljno, a veliki mu je dirigent samo dodatno hranio maštu i poticao postavljanje velikih, važnih i nemogućih ciljeva. Nije maestro Mehta u veljači 2010. tražio po dvorani predsjednika Tadića samo zato da ga pozdravi i upita za zdravlje. Sa svog nedodirljivog dirigentskog trona maestro je Tadića zamolio da se pridruži i podrži san o izgradnji nove, a ujedno i prve prave koncertne dvorane u Beogradu kakvu svojim talentima i rezultatima zaslužuju i vrijedni glazbenici Beogradske filharmonije, njihova publika i grad koji se bez takvog objekta baš i ne može zvati metropolom. Osim predsjedniku Tadiću osobno, Mehta je izazov i apel uputio i čitavom društvu, a osobito poslovnoj eliti, koju narod u najvećoj mjeri s pravom zove tajkunima.
Svašta se od tada dogodilo u Srbiji i mnogi su već i zaboravili da je Boris Tadić jednom bio predsjednik države. Možda se ni on sam nije odmah toga sjetio kada je prošlog ponedjeljka kao običan građanin kupio kartu i pošao na gala-koncert Beogradske filharmonije i Zubina Mehte. Ovaj put nije dobio mjesto u počasnom redu, pa je bio još jedan red bliže orkestru i vulkanskom grotlu koji je Mehta s orkestrom u transu napravio od Posvećenja proljeća Igora Stravinskog. Ali, ako je građanin Boris Tadić možda na trenutak zaboravio da je bio predsjednik, nije zaboravio Mehta. Na kraju koncerta i frenetičnih ovacija ponovno je održao govor o svom snu za Beograd i njegov sjajan orkestar, da bi onda i sebe i publiku podsjetio kako je već jednom pričao o istim stvarima u toj dvorani u kojoj je tada sjedio i predsjednik Boris Tadić. Ali, u međuvremenu se s koncertnom dvoranom nije dogodilo ništa konkretno.
“Ma da je barem ašov zakopao”, rekao je jedan moj prijatelj o Tadiću kojeg ovaj put nitko nije pitao kako mu je, jer je svima bilo jasno da mu je silno neugodno zbog velikog dirigenta koji ga nije zaboravio. Ali, ako je politika digla ruke od obnove ili izgradnje kulturnih institucija, Tasovac je isto tako digao ruke od njih, političara bez mašte i vizije. Nema u takozvanoj politčkoj eliti nikoga tko bi shvatio da su upravo u ovakvim vremenima takvi pothvati potrebniji nego inače kao znak da još uvijek postoji civilizacija i kultura u kojoj ljudi nisu samo opterećenje i trošak. Čitavo je društvo naopako nasađeno i zato kada Tasovac postavlja stvari naglavačke on ih zapravo ispravlja i vraća u prirodan red. Recimo, dođe pred upravu neke velike korporacije na pregovore o sponzorstvu ili donaciji za Filharmoniju, pa ga biznismeni pitaju kako mu i s koliko novca mogu pomoći. I pri tom ne misle ništa loše, naprotiv, jer ne bi ga vjerojatno ni primili da mu nisu odlučili pomoći. Ali, Tasovac onda spusti glavu, zaprijeti im bodljikavom frizurom, pogleda ih preko naočala kao ljude kojima ništa nije jasno, pa im kaže otprilike ovako: “Ovo je očito neka zabuna, jer ja sam došao vidjeti kako ja vama mogu pomoći”.
Atomi vraćeni u red
Ronald Seeliger jedan je od europskih top-menadžera u Srbiji, trenutno predsjednik upravnog odbora velike i bogate farmaceutske tvrtke Hemofarm. Pitao sam ga nakon Mehtinog koncerta zašto je jedna takva tvrtka preko svoje zaklade postala strateški partner Beogradske filharmonije kojoj je sljedeći cilj otići dogodine na veliku američku turneju. Simpatičan Nijemac rekao mi je da ga to često pitaju i njegovi šefovi izvan Srbije, a on svima odgovara isto: zato što je to dobro i ispravno, a uz to ionako nije moguće oduprijeti se Tasovcu.
Tako se vodi kulturna institucija! Da poslovna elita koja se u utrci za profitom udaljila od svoje ljudskosti dolazi s čekovima i pri tom još zahvaljuje što ima priliku sudjelovati u nečemu što je živi dokaz da čovjek još uvijek zna i može biti velik.
Odmah sljedećeg jutra nakon fantastičnog koncerta i vrlo uspješne donatorske večere, Tasovac je odletio u New York gdje je već u srijedu, kao jedan u društvu uvaženih panelista, pred Generalnom skupštinom UN-a i ministrima iz dvadesetak država svijeta govorio što je to kultura i koja je njezina uloga u razvoju.
Po svom običaju, u pripremljenom govoru samo je kratko spomenuo vrijeme krize, da bi odmah potom sve okrenuo naopako i tako vratio atome u prirodni red i poredak poput onog koji vlada među notama Beethovenove Devete simfonije zbog koje je već u petak Tasovac ponovno bio na Kolarcu na zatvaranju sezone svog orkestra.
“Cijeli svijet je naše rodno mjesto i u njemu je odsustvo kulture nepoznat pojam. Kultura je humana, oslobođena nasilja, ona nam služi i gospodari. Kad zataji sistemska podrška kulturi, cvjeta njen surogat u vidu industrije zabave, mode, stila, lažnih kodeksa i kratkoročnih spektakala, čiji cilj i jest dominacija nad kulturom. Prerušena u kulturu, zabava je kratkog daha: ono što je prolazno ne može se ostaviti u naslijeđe... Šifrirani jezik umjetnosti sadrži kod koji briše nerazumijevanje, nepovjerenje i netoleranciju... Kultura ne bira strane, ona je obostrana... Govori sve jezike, poštuje razlike i igra se s njima na beskonačnoj spirali promjena. Kultura je i dalje jedinstvena konstanta koja pojedinca osnažuje i neprekidno menja. Oslobađa ga straha, stida i podozrivosti... kultura postaje vlasništvo svih ne pripadajući nikomu. Tako govori Tasovac, tako dirigira Mehta i meni to zvuči ispravno i dobro.