Zašto kuće moraju biti skupe?

Kao dječak sam ljeta provodio kod rođaka na selu. Kupao sam se u mutnoj Savi, hranio komarce, pucao kandžijom, prodavao s djedom livadni med na tržnici u Brčkom, u crkvi slušao propovijedi grkokatoličkog svećanika (jer je rimokatolički bio u zatvoru)... i gradio kuće. Da, kuće, i to od početka, a to je značilo - od gline.

Najprije smo gazili blato pomiješano sa sitnim ugljenom (skupljenim po željezničkim stovarištima kao otpad), onda od njega, nakon što bi odstajalo nekoliko dana, s pomoću kalupa oblikovali opeke, ostavljali ih da se prosuše i zatim slagali u velike piramide s rupom na vrhu i s još nekoliko rupa sa strane.

Nakon što smo rupe napunili krupnijim ugljenim otpadcima, piramidu bismo oblijepili blatom i odozdo je, kroz mali otvor, potpalili. Kad bi se ugljen po rupama dobro razgorio, blatom smo zamazali sve otvore... i čekali. Tjedan je dana slavonska piramida gorjela, tjedan se dana hladila i opeka je bila gotova. Šarena i šupljikava, ali idealna za podizanje kuće.

Bilo je to prije 50 godina, no kuće koje smo tada gradili stoje i danas, suhe, tople i ugodne za stanovanje. Nešto se građevnog materijala moralo i kupiti, no kad se sve zbroji, te su kuće bile vrlo jeftine. A u usporedbi s cijenama kuća koje se danas grade, praktički besplatne!

Zašto danas kuće moraju biti skupe?
Na skupom gradilištu, nedaleko od Jelačić-placa ili usred Dioklecijanove palače, kuća ne može biti jeftina. Skupa mora biti i građevina koju radi razvikani arhitekt, jer on ne gradi samo kuću, nego i spomenik svojoj veličini.

S malo se novca ne mogu podići ni zgrade u koje se ugrađuju najskuplji materijali i koje se opremaju kao da će u njima živjeti etiopski car Haile Selassie ili Zdravko Mamić. Mnogo stoje i kuće koje su tako dobro zaštićene od provalnika, da u njih ne može ući ni njihov stanar. Ali zašto bi skupo moralo biti baš sve što se gradi, tako da danas u Zagrebu praktički nema četvornog metra ispod 2000 eura, ali zato ima nemalo onih koji premašuju i 6000?

Kako to da se nitko u Hrvatskoj tko nešto gradi, ni jedna općina, grad ili Milan Bandić, nije sjetio da od arhitekata i građevinara naruči kuću (ili stan) koja neće biti skuplja od 6000 eura, ne po metru, nego po komadu! Ne moraju to biti građevine zidane šupljikavom šarenom ciglom od zemlje iz bašče, ni kuće od kolja i blata, pa ni od stiještene slame (kakve se već grade po Europi) ili od tankog drveta i papira (nismo u Japanu).

Da bi bile jeftine, ne moraju biti potleušice i rupe. Dovoljno je da se njihovi investitori i graditelji prisjete kuća svojih djedova i načina na koji su ih oni gradili, da ih osuvremene i eto ti dobrih kuća po šest tisuća komad. A tehnologija kojom vladaju unuci naprednija je od one djedovske, pa današnje kuće moraju biti i jeftinije!