Zašto mi nismo imali Havela

Kada god umre velik čovjek, iza njega ostanu praznina i sjeta. S bivšim češkim predsjednikom Vaclavom Havelom dogodilo se isto. I u Hrvatskoj su na nj ostala tugaljiva sjećanja, refleksije i neke paralele između nekadašnje češke i hrvatske situacije. Havel s tim proizvoljnim paralelama nema ništa, ali su se ovdašnji kritizeri Hrvatske njime koristili za svoje zamjerke Hrvatskoj. Pa sada i njegovom smrću. Prije su im Havel i Češka bili primjer onoga što se navodno nekoć s Hrvatskom moglo, ali nije se htjelo. Češka i njezin pokojni predsjednik u tim zamjerkama i prigovaranjima Hrvatskoj i danas služe kao oruđa hrvatskih kritizera, nezadovoljnih Hrvatskom od njezina početka.

Još uvijek se uspoređuje pokojne – Vaclava Havela i Vladu Gotovca – da bi nam se predbacila kolektivna neuviđavnost, pa valjda i politička neodgovornost i građanska kratkovidnost što svojedobno nismo politički prepoznali Gotovca. Jer da smo tako prezrivo propustili priliku da i mi dobijemo svoga Havela! Kao da Havel ima svoje replike. Kao da je to bio i Gotovac. Sličnost Havela i Gotovca nametala se stoga što su i jedan i drugi bili protivnici komunističkoga totalitarizma, njegove žrtve, književnici, politički disidenti i politički prvaci u demokraciji. Dovoljno sličnih obilježja za površnu usporedbu, ali premalo za kategorične sudove o općoj hrvatskoj demokratskoj zapuštenosti i propuštenoj prilici da i Hrvatska u Gotovcu dobije ‘svoga Havela’.

Vlado Gotovac bio je vrhunski intelektualac, sjajan govornik, demokrat i moralna vertikala. Ali nije imao političkoga talenta. Da ga je imao, možda bi i postao hrvatskim političkim liderom, našim Havelom. Da je politika etika, sigurno bi postao. No politika je i nešto drugo, a ne samo vladavina moralnih načela, djelovanja po kantovskom kategoričkom imperativu. Gotovac tu nije imao šanse. I ne zbog toga što je hrvatska politika drukčija od drugih politika. Hrvatskoj politici ne bi škodilo da je moralnija, ali nije ona ništa gora od mnoštva drugih europskih politika. Da je bila bolja, i šanse Vlade Gotovca u njoj bi bile veće. Ipak, ni to mu najvjerojatnije ne bi bilo dovoljno da postane hrvatska havelovska inačica.

U biranju stranačkih suradnika Gotovac je također pokazao manjak talenta. Kao i u vođenju HSLS-a, zbog čega se prva stranka našega višestranačja nekoć raskolila, pa je dio njegovih odabranika postao prirepkom HNS-a, Vesne Pusić, dok se drugi dio stranke urušavao, a naposljetku i urušio. Usporedo s mitom o Vladi Gotovcu kao o nerealiziranom našem Havelu, traje i druga teza koja nesuvislo veže nekadašnju Čehoslovačku i Jugoslaviju, odnosno Češku i Hrvatsku. To je teza da se Jugoslavija “mogla mirno razići kao i Čehoslovačka”. Jest, mogla je da nije bilo mita o ‘nebeskom narodu’ i želja da se Jugoslaviju, čak i ratom, pretvori u državu velikosrpske hegemonije te da nije bilo Slobodana Miloševića. Tko se mogao dogovoriti s Miloševićem i njegovim zaluđenim sljedbenicima? Ne bi to uspjeli ni Havel i Gotovac zajedno.

Na tezu o tobožnjoj mogućnosti mirnoga razlaza Jugoslavije naslanja se druga, još nebuloznija teza – da je “rat u Jugoslaviji bio dogovoren”, tj. da su ga “dogovorili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević”! Tko je ikada u povijesti dogovarao rat? Ta tvrdnja valjda i nema nijedan drugi cilj osim zloćudnoga stvaranja privida o jednakosti krivnje za rat. Ta se teza u povodu smrti Vaclava Havela, doduše, nije javno ponavljala, ali je u pozadini i dalje prisutna. Imenom Vlade Gotovca, pak, i ovom se prilikom iznova manipulira. Kao i u povodu desete obljetnice njegove smrti, kada se pokušavalo “prodati priču” da je Gotovac robijao “zbog liberalizma”! Kao da je Gotovac robijao zbog nekog apstraktnog liberalizma, a ne zbog svoga hrvatstva!

Smrt Vaclava Havela poslužila je da se u Hrvatskoj iznova obnove stare političke priče koje ni s Havelom ni s Gotovcem, ni s Češkom ni s Hrvatskom nemaju puno veze. S realnošću ponajmanje.